Apolon

Apolon
Apolon
	"Apolon Belvedere", cca. 120–140 n. e.
Grupe	Olimpski bogovi
Roditelji	Zeus i Leta
Braća	Eak, Ares, Dionis, Hefest, Heraklo, Hermes, Minos, Perzej, Radamant
Sestre	Artemida, Angela, Afrodita, Atena, Ilitija, Enija, Erida, Ersa, Heba, Helena, Pandija, Perzefona, Hore, Harite, Litije, Muze, Mojre
Mitologija	Grčka mitologija

Apolon (grč. Ἀπόλλων, Apóllōn) je jedan od olimpijskih božanstava u grčkoj mitologiji. Zeusov i Letin je sin te Artemidin brat blizanac; bog je medicine, istine i proroštva, streličarstva, muzike i plesa, sunca i svjetlosti, poezije, kolonizacije i još mnogo toga. Epitet mu je Feb (Phoebos). Smatran je najljepšim bogom i idealom kurosa (efebe ili golobrade, atletske omladine). Apolon je poznat u etruščanskoj mitologiji pod grčkim utjecajem kao Apulu.^[1]

Kao božanstvo zaštitnika Delfija (Apolon Pitios), Apolon je proročki bog — proročko božanstvo Delfijskog proročišta. Apolon je bog koji pruža pomoć i tjera zlo; razni epiteti ga nazivaju "odvratnikom od zla".

Medicina i liječenje povezani su s Apolonom, bilo preko njega samog ili posredstvom preko njegovog sina Asklepija. Apolon je izbavljao ljude od epidemija, ali on je i bog koji je svojim strijelama mogao donijeti loše zdravlje i smrtonosnu kugu. Sam izum streličarstva pripisuje se Apolonu i njegovoj sestri Artemidi. Apolon se obično opisuje kako nosi srebrni ili zlatni luk i tobolac srebrnih ili zlatnih strijela. Apolonova sposobnost da podstakne mlade jedan je od najbolje potvrđenih aspekata njegove panhelenske kultne ličnosti. Kao zaštitnik mladih (kourotrophos), Apolon se brine za zdravlje i obrazovanje djece. On je predsjedavao njihovim prelaskom u odraslo doba. Duga kosa, koja je bila prerogativ dječaka, ošišana je u punoljetnosti (efebeja) i posvećena Apolonu.

Apolon je važno pastoralno božanstvo i zaštitnik je stočara i pastira. Zaštita stada, jata i usjeva od bolesti, štetočina i predatora bila je njegova primarna dužnost. S druge strane, Apolon je podsticao i osnivanje novih gradova i uspostavljanje građanskog ustava. Povezuje se sa dominacijom nad kolonistima. On je bio davalac zakona, a njegova proročanstva su konsultovana pre nego što su donošeni zakoni u gradovima.

Kao bog muzike, Apolon predvodi svu muziku, pjesme, ples i poeziju. On je izumitelj gudačke muzike i čest pratilac muza, koji djeluje kao njihov vođa hora na proslavama. Lira je uobičajen atribut Apolona. U helenističkom dobu, posebno tokom 5. vijeka p. n. e., kao Apolon Helios među Grcima se poistovjetio sa Heliosom, personifikacijom Sunca.^[2] U latinskim tekstovima, međutim, nije bilo spajanja Apolona i Sola među klasičnim latinskim pjesnicima sve do 1. vijeka n. e..^[3] Apolon i Helios/Sol ostali su odvojena bića u književnim i mitološkim tekstovima sve do 5. vijeka n. e..

Etimologija

Apolonovo ime Ἀπόλλων, Apóllōn možda je izvedeno iz prethelenske složenice Apo-ollon povezane s arhaičnim glagolom Apo-ell- koji je doslovno značio "onaj koji se pregiba", odnosno onaj koji tjera - Apolon tjera zlo, bolesti i nesklad. Plutarh prenosi da pollon = mnogo, a prema tome je Apollon negacija mnoštva. Hesihije povezuje ime s dorskim απελλα (apella) = skupština, tako da bi i Apolon mogao biti bog političkog života.

Opis

Apolon je bog medicine, liječenja i streličarstva, ali i nosioc smrtonosne pošasti. Također je bog proroštva i kolonizacije. Vođa je Muza (Apollon Musagetes) te pritom i bog muzike i poezije. Pjevale su mu se himne zvane peani. Bio je zaštitnik brojnih proročišta i hramova, a posebno se ističu Delfi i Del. Kasnije je preuzeo i identitet Helija kao bog Sunca (Apollon Helios).

Ljudi su ga poštovali jer je bog svjetlosti i Sunca bez čega život ne bi bio moguć, a također i zato što je bio bog sklada i ljepote, koji čine život smislenim. Ideal je grčkoga kurosa, skladnog, razvijenog i lijepog mladića. Apolon je štitio ljude, liječio ih, brinuo se za njih, nagrađivao dobro i kažnjavao zlo. Bio je i bog streličarstva, a njegove strijele nikad nisu promašile metu, pogotovo kad su kažnjavale zlo i nosile kugu. Bio je i bog proročanstava u kojima je ljudima objavljivao volju bogova preko proročica, posebno Pitije i Sibile.

Svete Apolonove životinje su:

labud (prije nego je rođen, ostrvo je bilo okruženo labudima)
skakavac (simbol pjesme)
vrana (dojavila mu je prijevaru njegove ljubavnice Korone)
zmija (simbol proroštva i liječništva)
grifin - mitološka stvorenja s izgledom lava i orla
vuk
delfin
sokol
gavran
miš

Apolonovi atributi su:

luk i strijele
lira ili kitara (simbol boga umjetnosti)
lovorov vijenac
tronožac kao simbol njegovih proročkih moći

Apolon je simbol sklada, pogotovo u literaturi, a kontrast je Dionisu.

Mitologija

Rođenje

Kad je božica Hera saznala da Leta nosi djecu njenog muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili ostrvu) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nju poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreno ostrvo Del koji je plutalo na vodi i nije bilo ni kopno niti ostrvo, a bješe okruženo labudovima. Kad je kročila na njega, dvije stijene su izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje ostrva, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kint rodila blizance, sina Apolona i kćerku Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno okeana da više ne pluta, a samo je ostrvo postalo posvećeno Apolonu. Hera je otela Ilitiju, božicu rađanja da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali bogovi prevarili su Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku 8 metara, a božica je uspjela pobjeći.^[4] Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njenog brata Apolona. Apolon je rođen na sedmi dan mjeseca Targeliona te su sedmi i dvanaesti dan tog mjeseca poslije bili njemu posvećeni. Njegov epitet Feb odnosi se na to da Apolon ima svijetlu kožu i plavu kosu.

Kada se rodio Apolon, držeći zlatni mač,^[5] sve se na Delu pretvorilo u zlato^[6] i ostrvo je bilo ispunjeno ambrozijalnim mirisom.^[7] Labudovi su sedam puta kružili oko ostrva, a nimfe su pjevale ushićeno.^[6] Oprale su ga boginje koje su ga zatim pokrile u bijelu odeću i oko njega pričvrstile zlatne trake. Pošto ga Leta nije mogla nahraniti, Temida, boginja božanskog zakona, hranila ga je nektarom ili ambrozijom. Nakon što je okusio božansku hranu, Apolon se oslobodio vrpci koje su mu bile pričvršćene i izjavio da će biti majstor lire i streljaštva, te da će ljudima tumačiti Zeusovu volju.^[4] Zeus, koji je do tada smirio Heru, došao je i okitio svog sina zlatnom trakom za glavu.^[8]^[9]

Život

Kad je Apolon odrastao, vjerni pratitelji su mu postali zlatnu liru i srebrni luk. Krenuo je u Delfe da bi se osvetio Pitonu koji je progonio i pokušao silovati njegovu majku. Našao ga je u jednoj uvali pod planinom Parnasom i ubio ga strijelama, a njegovo tijelo je zakopao u zemlju. Tada se ta zemlja zvala Pito, a on joj mijenja ime u Delfi, da se za njega više nikad ne bi čulo. Međutim, proročice su se često nazivale Pitijama. Na mjestu pobjede osnovao je i poznato svetište. U toj uvali bio je i izvor koji je emitirao pare koje su pomagale proročicama da padnu u trans. Kada je Zeus pogodio munjom Asklepija, Apolonovog sina zbog uskrsnuća mrtvaca, Apolon je za osvetu ubio Kiklopa koji je tu munju izradio. Umjesto da bude zauvijek prognan u Tartar, po Zeusovoj zapovijedi otišao je u Tesaliju i služio kod dobrog Admeta kao običan pastir. Apolon je bio zadivljen Admetovim gostoprimstvom te je učinio da mu sve krave donose blizance, a također mu je pomogao da osvoji ruku princeze Alkestide, kćerke Pelija. Još je i uvjerio Mojre da ga poštede smrti. Kad se bliži zima, odveze se svojim kolima upregnutim labudovima u Hiperboreju gdje vlada vječno proljeće. Proljeće i ljeto provodi u Delfima, a jesen i zimu u toj zemlji, a katkad i na Olimpu. Apolonov dolazak na Olimp donosi radost i dobro raspoloženje. Dolazi kao vođa Muza, svira liru, a niko mu nije ravan te i sam Ares uzdahne na njegovu svirku. Apolon i Artemida su Zeusovi miljenici, a to je razlog ljubomore drugih bogova.

Trojanski rat

Apolonovom strijelom započinje i Homerova Ilijada. Naime, Apolon šalje strijele koje nose kugu na grčke tabore za vrijeme Trojanskog rata, zato što je Agamemnon uvrijedio Apolonovog sveštenika Hrisa otevši mu kćer. Hriseida je vraćena, ali je Agamemnon kao nadoknadu uzeo ljupku Briseidu, Ahilejevu robinju i družicu. Ahilej bjesni i to postaje glavni motiv Ilijade - Ahilejeva srdžba. Kad je Diomed ozlijedio Eneju, Apolon ga je spasio, nakon što je to pokušala učiniti i Afrodita, ali je Diomed i nju ozlijedio. Apolon je zatim zavio Eneju u oblak i prenio ga u Pergam, svetište u Troji.

Apolon je pomogao Parisu da ubije Ahileja tako što je vodio strijelu iz njegova luka u Ahilejevu petu, jedino ranjivo mjesto na njegovom tijelu. Jedan je mogući uzrok taj da je Ahilej ubio Troila, Apolonova i Hekabina sina na Apolonovu oltaru u hramu.

Žene

Eros je bio ljubomoran na Apolona koji je ismijavao njegove streličarske vještine, a također ga je iritiralo i Apolonovo pjevanje. Eros je odaslao strijelu u Dafnu da bi je odbio Apolon koji se u nju zaljubio. Ona se molila majci Zemlji i svom ocu, riječnom bogu, da joj pomognu. Naposljetku ju je otac pretvorio u lovorovo stablo, a ono je postalo posvećeno Apolonu.

Apolon je imao vezu sa princezom Leukotejom, Orhamovom kćeri i Klitijinom sestrom. Leukoteja je voljela Apolona, a on se prerušio u njenu majku da bi mogao ući u njene odaje. Klitija je bila ljubomorna na svoju sestru jer je i sama željela Apolona te je rekla ocu istinu, izdavši sestru i njeno povjerenje. Bijesni Orham naredio je da se Leukoteja živa zakopa. Apolon nije mogao oprostiti Klitiji te je ona tugujući umrla, a Apolon je nju pretvorio u suncokret koji svakog dana slijedi Sunce, koje je simboliziralo samog Apolona, boga Sunca.

Koronida, kćerka kralja Flegije, bila je Apolonova ljubavnica koja mu je rodila sina Asklepija. Dok je bila trudna s njim, zaljubila se u Ishiju, Elatovog sina, a vrana je dojavila Apolonu vijest o prijevari. U početku nije vjerovao vrani te je cijelu vrstu obojio u crno (dotad su vrane bile bijele), da bi je kaznio zbog laži. Kasnije, saznavši da je to istina, šalje svoju sestru Artemidu da ubije Koronidu, a također je i sve vrane učinio svetima i dao im zadatak da najavljuju smrt. Apolon je spasio Koronidino i njegovo dijete te ga je dao Kentauru Hironu da ga odgoji. Flegija je bio gnjevan zbog smrti svoje kćeri te je spalio Apolonov hram u Delfima, a Apolon ga je zbog toga ubio. Apolon je volio i Marpezu koju je oteo od Ide. Zeus je nju natjerao da bira između njih dvojice, a ona je odabrala Idu jer je rekla da će dosaditi besmrtnom Apolonu kad ona ostari.

Kastalija je bila nimfa koju je Apolon volio. Ona je pobjegla od njega i zaronila u izvor u Delfima koji je tada nazvan po njoj. Taj je sveti izvor bio inspiracija pjesnicima, a voda se koristila za čišćenje svetišta.

Sa Kirenom je imao sina Aristeja koji je postao bog zaštitnik stoke, voća, lova, supružništva i pčelarstva. Naučio je ljude da koriste mliječne proizvode te mreže i zamke u lovu, a također ih je poučio i o uzgoju maslina.

Sa Hekabom, ženom kralja Prijama, imao je sina Troila. Proročica je prorekla da Troja neće biti poražena sve dok Troil ne navrši dvadeset i sedam godina. Poslije su on i njegova sestra Poliksena ubijeni u zasjedi od Ahileja.

Apolon se također zaljubio u Kasandru, kćerku Hekabe i Prijama. Obećao joj je dar proroštva da bi je zaveo, ali ga je ona poslije odbila. Bijesni joj je Apolon dao dar proricanja, ali je prokleo tako da joj niko nikad ne vjeruje.

U Euripidovoj drami Ija, Apolon je Ijin otac, a Kreuza joj je majka. Kreuza je ostavila Iju da umre u divljini, ali je Apolon zamolio Hermesa da spasi dijete i da ga odnese u Delfe gdje su je odgojile svećenice.

Muškarci

Jacopo Caraglio: Apolon i Hijacint, 16. vijek

Apolon je imao brojne veze i s muškarcima, a svi njegovi ljubavnici bili su mlađi od njega.

Hijacint, spartanski princ bio je prekrasan i atletski građen Apolonov ljubavnik. Njih dvojica vježbali su bacanje diska, kad je odjednom Hijacint pogođen u glavu diskom koji je skrenuo s kursa, a uzrok tome bio je Zefir koji je bio ljubomoran na Apolona jer je i sam volio Hijacinta. Kad je Hijacint umro, Apolon je bio shrvan i prokleo je svoju besmrtnost htjevši se pridružiti svom ljubavniku u smrti. Od njegove krvi Apolon je stvorio zumbul (lat. Hyacinthus), a njegove suze ostavile su trag na laticama - άί = jao.

Akant, personifikacija drveta akantusa također je bio u vezi s Apolonom. Nakon njegove smrti, Apolon ga je pretvorio u biljku koja voli Sunce (Apolona), a njegova sestra Akantida pretvorena je u čičak. U drugoj verziji priče Akantus je zapravo žena - Akanta. Ona ga je odbila dok je pokušao silovati ogrebavši mu lice, a potom je nju pretvorio u akantus.

Kiparis je bio Heraklov potomak kojem je Apolon dao pripitomljenu srnu kao društvo, ali ju je Kiparis slučajno ubio kopljem. Kiparis je tražio da Apolon pusti da njegove suze zauvijek teku, a Apolon ga je pretvorio u čempres (lat. Cupressus), biljku koja je nazvana tužnim drvetom jer biljni sok izgleda poput kapljica suza na kori drveta.

Nioba

Nioba je bila tebanska kraljica i Amfionova žena koja se hvalisala nad Letom jer je imala četrnaestero djece (Niobide), sedam dječaka i sedam djevojčica, dok je Leta imala samo dvoje, Artemidu i Apolona. Apolon joj je ubio sinove dok su trenirali atletiku, a Artemida je ubila njene kćerke otrovnim strijelama, kao i Apolon. U nekim verzijama priče poneki potomak je spašen. Amfion se, vidjevši mrtve sinove, prema nekim legendama ubio, a prema drugima ubio ga je Apolon nakon što je bjesnio i pokušavao se osvetiti. Shrvana Nioba otišla je u Malu Aziju gdje se plačući pretvorila u kamen, a njene suze su stvorile rijeku Ahel. Zeus je pretvorio sve Tebance u kamen te niko nije mogao pokopati Niobu sve dok je devetog dana nisu pokopali sami bogovi.

Hermes

U Homerskim himnama opisano je rađanje boga Hermesa. Njegovu majku Maju tajno je oplodio Zeus te je ona zamotala dijete u povoje, ali je ono pobjeglo dok je spavala. Hermes je otišao u Tesaliju gdje je Apolon držao svoju stoku, ukrao mu je goveda i odnio ih u jednu pećinu u šumi blizu Pila, prekrivši tragove. U pećini je pronašao kornjaču koju je ubio, uzeo joj oklop i u njega smjestio kravlja crijeva i tako napravio prvu liru. Apolon se požalio njegovoj majci da mu je Hermes ukrao stoku, ali se Hermes već vratio u svoje povoje te Maja nije vjerovala Apolonovim riječima. Zeus se umiješao i složio s Apolonom tvrdivši da je vidio sve događaje. Hermes je zatim počeo svirati na svojoj novoj liri, a Apolon se zaljubio u taj instrument te mu je ponudio stoku u zamjenu za liru. Apolon je tako postao umjetnik na liri, a Hermes je kasnije izumio još jedan instrument - sirinks. Poslije je Apolon u zamjenu za sirinks Hermesu dao kaducej.

Marsija

Marsija je bio satir koji je izazvao Apolona na muzičko takmičenje. Pronašao je aulos, puhački instrument na tlu gdje ga je ostavila Atena koja ga je izumila, ali i odbacila jer joj je napuhavao obraze. Na takmičenju je Marsija izgubio i bio živ oderan u pećini zato što se usudio izazvati boga. Njegova krv pretvorila se u istoimenu rijeku. Druga verzija priče govori da je Apolon svirao svoju liru naopako, a to Marsija nije mogao s aulosom te je izgubio pa ga je Apolon objesio za stablo i živa oderao.

Pan

Kad je Pan, šumski bog, stekao iskustvo da bi se njegova muzika mogla uspoređivati s Apolonovom, izazvao je Apolona na takmičenje u vještini. Tmol, planinski bog bio je izabran da odluči ko je bolji. Pan je svirao na svojim sviralama svoje rustikalne melodije koje su zadovoljavale i njega i njegovog suputnika kralja Midu. Potom je Apolon počeo svirati liru, a Tmol je odlučio da je Apolon pobijedio svojom prekrasnom svirkom, ali Mida se nije htio složiti sa sučevom odlukom. Apolon nije mogao slušati njegovu žalbu te mu je stvorio magareće uši.

Također pogledajte

Homerske himne: Apolon
Percy Bysshe Shelley: Himna Apolonu
Igor Stravinski: Apolon, balet
Wolfgang Amadeus Mozart: Apolon i Hijacint, opera

Reference

^ Krauskopf, I. 2006. "The Grave and Beyond." The Religion of the Etruscans. edited by N. de Grummond and E. Simon. Austin: University of Texas Press. vii, str. 73-75.
^ For the iconography of the Alexander–Helios type, see H. Hoffmann, 1963. "Helios", in Journal of the American Research Center in Egypt 2, str. 117–23; cf. Yalouris 1980, br. 42.
^ Joseph Fontenrose, "Apollo and Sol in the Latin poets of the first century BC", Transactions of the American Philological Association 30 (1939), str 439–55; "Apollo and the Sun-God in Ovid", American Journal of Philology 61 (1940) str. 429–44; and "Apollo and Sol in the Oaths of Aeneas and Latinus" Classical Philology 38.2 (April 1943), str. 137–138.
^ ^a ^b Homer, Hymn to Apollo
^ Hesiod (2007). Works and Days. doi:10.4159/dlcl.hesiod-works_days.2007.
^ ^a ^b Callimachus, Hymn to Delos
^ Theognis, Fragment 1. 5
^ Alcaeus, Hymn to Apollo
^ Himerius, Oration

Vanjski linkovi

Logo Commonsa

Apolon na Wikimedia Commonsu.

[1] Krauskopf, I. 2006. "The Grave and Beyond." The Religion of the Etruscans. edited by N. de Grummond and E. Simon. Austin: University of Texas Press. vii, str. 73-75.

[2] For the iconography of the Alexander–Helios type, see H. Hoffmann, 1963. "Helios", in Journal of the American Research Center in Egypt 2, str. 117–23; cf. Yalouris 1980, br. 42.

[3] Joseph Fontenrose, "Apollo and Sol in the Latin poets of the first century BC", Transactions of the American Philological Association 30 (1939), str 439–55; "Apollo and the Sun-God in Ovid", American Journal of Philology 61 (1940) str. 429–44; and "Apollo and Sol in the Oaths of Aeneas and Latinus" Classical Philology 38.2 (April 1943), str. 137–138.

[Homeric_hymn_to_Apollo-4] Homer, Hymn to Apollo

[5] Hesiod (2007). Works and Days. doi:10.4159/dlcl.hesiod-works_days.2007.

[Callimachus,_Hymn_to_Delos-6] Callimachus, Hymn to Delos

[7] Theognis, Fragment 1. 5

[8] Alcaeus, Hymn to Apollo

[9] Himerius, Oration

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]