Rimsko pravo

Stranica Rimskog prava iz 1571.

Rimsko pravo (ius Romanum, ius Romanorum) je pravni sistem koji je bio primjenjivan u rimskoj državi od njenog nastanka (po legendi 754 godine p. n. e.) do smrti cara Justinijana (565 godine n. e.).

Rimljani su pravo nazivali ius, ali zbog suvišnih filozofskih i političkih težnji za uopćavanjem, kao posljedicu nisu ostavili jasnu i preciznu definiciju prava kao okvira općih društvenih načela. Riječ ius je označavala pravo u objektivnom smislu; kao skup pravnih normi koje propisuju određeno ponašanje pojedinca.

Rimski pravnici bili su prvenstveno pravni praktičari, što znači da nisu bili skloni teoriji i filozofiji prava (zanimljivo je da čak nisu ostavili ni konkretnu definiciju prava). Rimski pravnici ostavili su iza sebe velik broj izreka i ideja o pravu, odnosno pravnoj znanosti. Ulpijan je "definirao" neka temeljna načela prava u izreci honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere (pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome dati ono što mu pripada).

Recipirano rimsko pravo je negdje prije, a negdje kasnije prestalo vrijediti kao pozitivno pravo, te je zamijenjeno građanskim kodifikacijama, tako u Francuskoj s Napoleonovim Code Civile iz 1804. godine, u Austriji austrijskim Općim građanskim zakonikom iz 1811., najzad i u Njemačkoj jedinstvenim njemačkim Građanskim zakonikom iz 1896. godine.

Rimski klasični pravnici postavili su prve temelje pravne nauke. Njihovo djelo su nastavili i dovršili glosatori i postglosatori u Italiji, primat u proučavanju rimskog prava potom preuzimaju francuski pravnici kasnog srednjeg vijeka, a potom njemački i nizozemski pravnici, počevši od 16. stoljeća. Tako su na temelju rimskog prava izgrađeni pravni pojmovi, klasifikacije i kategorizacije osnovnih pravnih instituta, koje je prihvatila pravna nauka svih civiliziranih naroda.

Izvori rimskog prava obuhvaćaju izvore prava u materijalnom smislu (fontes iuris essendi) te izvore prava u formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi).

Razdoblje rimskog prava

Razvoj rimskog prava dijeli se u 4 perioda koji se poklapaju sa periodima razvoja države:

• staro civilno pravo - od nastanka Rima (753. g. p. n. e.?) do stvaranja Republike 509. g. p. n. e., tzv. period kraljeva;

• civilno pravo - od 509. g. p. n. e. do stvaranja Principata 27. g. p. n. e., tzv. period Republike;

• klasično pravo - od 27. g. p. n. e. do stvaranja Dominata 284. godine, tzv. period Principata;

• postklasično ili vulgarno pravo - od 284. g. do pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine (prema nekim autorima do 565. godine, odnosno smrti Justinijana - posljednjeg rimskog i prvog vizantijskog cara), tzv. period Dominata.

Gotovo svi instituti koje poznaju moderno pravo u potpunosti su preuzeti iz rimskog prava. Neki instituti koje je ovaj sistem stvorio su čak dovedeni do toliko sitnih detalja da ih ni moderno pravo ne preuzima u cjelosti jer nije dostiglo taj stepen razvijenosti u određenim pravnim granama. Cjelokupna pravnička terminologija je, u stvari, prevod latinskih originala, tako da se na svim pravnim fakultetima u svijetu na uvodnoj godini uči rimsko pravo. Zbog toga se rimsko pravo ponekad naziva i pravničkom anatomijom.

Podjela rimskog prava

Najčešća podjela prava danas, je ona iz XIX. stoljeća, tzv. pandektna (pandectae - grčko ime Digesta). Po njoj građansko pravo dijelimo na:

1. Statusno pravo
2. Obiteljsko pravo
3. Stvarno pravo
4. Obvezno pravo
5. Nasljedno pravo
6. Građanski postupak

Iako primjenjiva na rimsko pravo, ova podjela nije nešto po čemu bi rimski pravnik prepoznao svoj pravni sistem. Duhu rimskog pravničkog razmišljanja bliži je tzv. Gajev ili "institucionalni" sustav građanskog prava (prema "institucije", naziv za udžbenik kojim je u antici započinjala pravnička edukacija: iznimno dobar Gajev udžbenik iz 2. stoljeća je u 6. stoljeću bio polazište za izradu "Justinijanovih institucija", koje su na fakultetima korištene kao "pravnička početnica" čak do sredine 20. stoljeća):

• Ius Privatum - Privatno pravo
  • Ius quod ad personas pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na osobe)
    • Osobe sui iuris te alieni iuris (doslovce: vlastitog i tuđeg prava)
    • Latini i Peregrini
    • Rimski građani
  • Ius quod ad res pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na stvari)
    • Rimsko stvarno pravo
    • Rimsko pravo sukcesija za slučaj smrti (nasljedno pravo)
    • Rimsko obvezno pravo
  • Ius quod ad actiones pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na tužbe)
    • Rimske tužbe i druga procesna sredstva
• Postupci:
  • Legisakcioni postupak
  • Formularni postupak
  • Ekstraordinarni postupak

Osim toga rimsko pravo obuhvaća i javni dio, danas manje značajan:

• Ius Publicum - javno pravo

gdje su osobito važna pitanja:

• Ustavnopravni koncepti i instituti Rima te
• Rimsko kazneno pravo

Utjecaj rimske prava nakon nestanka Rimskog carstva

Nakon sloma Zapadnog Rimskog Carstva nastavlja život kroz Bizantsko pravo te kroz recepciju Rimskog prava u barbarskim državama Zapada tokom srednjega vijeka. Ponovno oživljava tijekom renesanse, kada se njegovi instituti iznova otkrivaju te izučavaju za potrebe novonastale robne privrede u začetku kapitalističkog sustava. Nakon toga, sve do danas, ima utjecaj i živi u institutima, osobito građanskim, i u savremenom pravu.

Recepcija rimskog prava uobičajeni je naziv za preuzimanje rimskog prava u državama zapadne i srednje Europe. Preuzeto je kao pozitivno pravo koje je bilo supsidijarno, opće pravo pored feudalnog, partikularnog prava. Osnovni uzrok recepcije rimskog prava je razvoj buržoaskih odnosa u srednjovjekovnim gradovima koji su tražili svoju pravnu formulaciju: porast trgovine i pojava rano-kapitalističkih odnosa.

Također pogledajte

• Zakoni dvanaest tablica