Smrtna kazna
Smrtna kazna,[1][2] je praksa kojom je država odobrila smaknuće osobe kao kazne za zločin, obično nakon ovlaštenog, pravilom vođenog procesa kako bi se zaključilo da osoba je odgovorna za kršenje normi koje opravdavaju pomenutu kaznu.[3] Presuda kojom se nalaže da se počinitelj kazni na takav način poznata je kao smrtna kazna, a čin izvršenja kazne kao izvršenje. Zatvorenik koji je osuđen na smrt i čeka pogubljenje osuđen je i obično se spominje kao "osuđen smrtnom kaznom". Pogubljenja se izvode na razne načine, uključujući vješanje, streljanje, smrtonosno ubrizgavanje, kamenovanje, strujni udar i gas. Ona predstavlja krajnju i najstrožiju kaznu koja je danas predviđena u određenim pravnim sistemima. U Bosni i Hercegovini smrtna kazna je ukinuta 1998.
Zločini koji su kažnjivi smrću poznati su kao teška krivična djela i razlikuju se u zavisnosti od nadležnosti, ali obično uključuju teške zločine protiv osobe, kao što su atentat, masovno ubistvo, ubistvo djece, teško silovanje, terorizam, otmice aviona, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid, zajedno sa zločinima protiv države kao što su pokušaj rušenja vlade, izdaja, špijunaža, pobuna i piratstvo. Također, u nekim slučajevima, djela recidiva, teške pljačke i otmice, pored trgovine drogom, dilanja droge i posjedovanja droge, predstavljaju teška krivična djela. Međutim, države su također nametnule kaznene egzekucije, zbog širokog spektra ponašanja, zbog političkih ili vjerskih uvjerenja i praksi, zbog statusa izvan nečije kontrole, ili bez primjene bilo kakvih značajnih zakonskih procedura.[3] Sudsko ubistvo je namjerno i s predumišljajem ubistvo nedužne osobe uz pomoć smrtne kazne.[4] Na primjer, pogubljenja nakon pokaznih suđenja u Sovjetskom Savezu tokom Velike čistke 1936–1938. bila su instrument političke represije.
Od kraja 2022, 53 zemlje zadržale su smrtnu kaznu, 111 zemalja ju je potpuno ukinulo de jure za sva krivična djela, sedam ju je ukinulo za obične zločine (dok je zadržalo za posebne okolnosti kao što su ratni zločini), a 24 su ukinute u praksi.[5][6] Iako je većina nacija ukinula smrtnu kaznu, preko 60% svjetske populacije živi u zemljama u kojima se smrtna kazna zadržana, kao što su Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Singapur, Indonezija, Pakistan, Bangladeš, Nigerija, Egipat, Saudijska Arabija, Iran, Japan i Tajvan.[7][8][9][10][11]
Smrtna kazna je kontroverzna, pri čemu mnogi ljudi, organizacije i vjerske grupe imaju različite stavove o tome da li je etički dozvoljena ili ne. Amnesty International tvrdi da smrtna kazna krši ljudska prava, posebno "pravo na život i pravo na život bez mučenja ili okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja."[12] Ova prava su zaštićena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, usvojenom od strane Ujedinjenih nacija 1948.[12] U Evropskoj uniji (EU), član 2. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije zabranjuje primjenu smrtne kazne.[13] Vijeće Evrope, koje ima 46 država članica, tražilo je od svojih članica da u potpunosti ukinu upotrebu smrtne kazne kroz Protokol 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Međutim, to se odnosi samo na one zemlje članice koje su ga potpisale i ratificirale, a ne uključuju Armeniju i Azerbejdžan. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je, tokom godina od 2007. do 2020,[14] osam neobavezujućih rezolucija koje pozivaju na globalni moratorijum na pogubljenja, s ciljem eventualnog ukidanja.[15]
Historija
[uredi | uredi izvor]Pogubljenje kriminalaca i disidenata koristila su skoro sva društva od početka civilizacija na Zemlji.[16] Sve do devetnaestog vijeka, bez razvijenih zatvorskih sistema, često nije postojala izvodljiva alternativa koja bi obezbedila odvraćanje i onesposobljavanje kriminalaca.[17] U predmoderno doba sama pogubljenja često su uključivala mučenje bolnim metodama, kao što su mučenje na točku, izvlačenje kobilice, testerisanje, vješanje, spaljivanje na lomači, deranje kože, sporo rezanje, nabijanje na kolac i td.
Upotreba formalnog izvršenja smrtne kazne proteže se do početka zabilježene historije. Većina historijskih zapisa i razne primitivne plemenske prakse ukazuju na to da je smrtna kazna bila dio njihovog pravosudnog sistema. Zajedničke kazne za prestupe općenito su uključivale krvarinu (krvnu naknadu), tjelesno kažnjavanje, progon i pogubljenje. U plemenskim društvima, kompenzacija i odbacivanje su često smatrani dovoljnim oblikom pravde.[18] Odgovor na zločine koje su počinila susjedna plemena, klanovi ili zajednice uključivao je formalno izvinjenje, kompenzaciju, krvnu osvetu i plemenski rat.
Krvna osveta ili osveta nastaje kada arbitraža između porodica ili plemena ne uspije, ili sistem arbitraže ne postoji. Ovaj oblik pravde bio je uobičajen prije pojave arbitražnog sistema zasnovanog na državi ili organiziranoj religiji. To može biti rezultat kriminala, zemljišnih sporova ili kodeksa časti. "Čini odmazde naglašavaju sposobnost društvenog kolektiva da se brani i demonstrira neprijateljima (kao i potencijalnim saveznicima) da povreda imovine, prava ili osobe neće proći nekažnjeno."[19]
U većini zemalja koje praktikuju smrtnu kaznu, ona je sada rezervisana za ubistva, terorizam, ratne zločine, špijunažu, izdaju ili kao dio vojne pravde. U nekim zemljama, seksualni zločini, kao što su silovanje, blud, preljuba, incest, sodomija i bestijalnost nose smrtnu kaznu, kao i vjerski zločini kao što su zločini Hudud, Zina i Kisas, kao što je otpadništvo (formalno odricanje od državne religije ), bogohuljenje, moharebeh, hirabah, Fasad, Mofsed-e-filarz i vještičarenje. U mnogim zemljama koje koriste smrtnu kaznu, trgovina drogom, a često i posjedovanje droge, također je kazneno djelo. U Kini se trgovina ljudima i ozbiljni slučajevi korupcije i finansijskih zločina kažnjavaju smrtnom kaznom. U vojskama širom svijeta, vojni sudovi su izricali smrtne kazne za krivična djela kao što su kukavičluk, dezerterstvo, neposlušnost i pobunu.[20]
Smrtna kazna u svijetu
[uredi | uredi izvor]
Većina nacija, uključujući gotovo sve razvijene zemlje, ukinule su smrtnu kaznu bilo u zakonu ili u praksi; značajni izuzeci su Sjedinjene Države, Japan, Tajvan i Singapur. Uz to, smrtna kazna se također izvodi u Kini, Indiji i većini islamskih država.[21][22][23][24][25][26]
Od Drugog svjetskog rata postoji trend ukidanja smrtne kazne. 54 zemlje zadržale su smrtnu kaznu u aktivnoj upotrebi, 112 zemalja je ukupno ukinulo smrtnu kaznu, 7 je to učinilo za sva krivična djela osim u posebnim okolnostima, a još 22 zemlje su je ukinule u praksi jer je nisu koristile najmanje 10 godina i za koje se vjeruje da imaju politiku ili uspostavljenu praksu protiv izvođenja pogubljenja.[5]
Prema Amnesty International-u, poznato je da je 20 zemalja izvršilo pogubljenja 2022.[27] Postoje zemlje koje ne objavljuju informacije o primjeni smrtne kazne, prije svega Kina i Sjeverna Koreja. Prema Amnesty International-u, oko 1.000 zatvorenika je pogubljeno 2017.[28] Amnesty je izvijestio 2004. i 2009. da su Singapur i Irak imali najveću stopu pogubljenja po glavi stanovnika na svijetu.[29][30] Prema Al Jazeeri i specijalnom izvjestiteljicu UN-a Ahmedu Shaheedu, Iran je imao najveću stopu pogubljenja po glavi stanovnika na svijetu.[31][32] Izvještaj EU iz 2012. iz odjela za politiku Generalnog direktorata za vanjske odnose ukazao je na Gazu kao na najveću stopu izvršenja po glavi stanovnika u regionu MENA.[33]
Države po broju smrtnih kazni u 2022:
| Država | Ukupno pogubljenih (2022) | |
|---|---|---|
| Capital Punishments UK [34] |
Amnesty International [27] | |
 Kina |
Nepoznato | >1.000 |
 Iran |
>596 | >576 |
 Saudijska Arabija |
146 | 196 |
 Egipat |
13 | 24 |
 Somalija |
19 | >6 |
 SAD |
18 | 18 |
 Singapur |
11 | 11 |
 Irak |
4 | >11 |
 Kuvajt |
7 | 7 |
 Palestina |
5 | 5 |
 Južni Sudan |
2 | >5 |
 Bangladeš |
4 | 4 |
 Mjanmar |
4 | 4 |
 Jemen |
1 | >4 |
 Bjelorusija |
0 | 3 |
 Japan |
1 | 1 |
 Sirija |
1 | Nepoznato |
 Jordan |
1 | 0 |
 Afganistan |
0 | Nepoznato |
 Sjeverna Koreja |
Nepoznato | Nepoznato |
 Vijetnam |
Nepoznato | Nepoznato |
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Shipley, Maynard (1906). "The Abolition of Capital Punishment in Italy and San Marino". American Law Review. 40 (2): 240–251 – preko HeinOnline.
- ^ Grann, David (3. 4. 2018). Killers of the Flower Moon: The Osage Murders and the Birth of the FBI. Vintage Books. str. 153. ISBN 978-0-307-74248-3. OCLC 993996600.
- ^ a b 'Capital Punishment' in Internet Encyclopedia of Philosophy, access-date: December 4, 2022
- ^ Fowler, H. W. (14. 10. 2010). A Dictionary of Modern English Usage: The Classic First Edition (jezik: engleski). OUP Oxford. str. 310. ISBN 978-0-19-161511-5.
- ^ a b "Abolitionist and Retentionist Countries as of July 2018" (PDF). Amnesty International. Arhivirano s originala (PDF), 8. 4. 2021. Pristupljeno 3. 12. 2018.
- ^ "Death Sentences and Executions 2020" (PDF). Amnesty International. Arhivirano s originala (PDF), 9. 5. 2021. Pristupljeno 20. 7. 2021.
- ^ "Death Penalty". Amnesty International. Arhivirano s originala, 22. 8. 2016. Pristupljeno 23. 8. 2016.
- ^ "India: Death penalty debate won't die out soon". Asia Times. 13. 8. 2004. Arhivirano s originala 20. 8. 2004. Pristupljeno 23. 8. 2010.CS1 održavanje: unfit URL (link)
- ^ "Indonesian activists face upward death penalty trend". World Coalition against the Death Penalty. Pristupljeno 23. 8. 2010.[trajno mrtav link]
- ^ "Legislators in U.S. state vote to repeal death penalty". International Herald Tribune. 29. 3. 2009. Arhivirano s originala, 16. 3. 2009. Pristupljeno 23. 8. 2010.
- ^ "The Death Penalty in Japan". International Federation for Human Rights. Arhivirano s originala, 28. 8. 2010. Pristupljeno 23. 8. 2010.
- ^ a b Das, J.K. (2022). Human rights law and practice, second edition. PHI Learning Pvt. Ltd. str. 192. ISBN 978-81-951611-6-4. Pristupljeno 8. 5. 2022.
- ^ "Charter of Fundamental Rights of the European Union" (PDF). European Union. Arhivirano (PDF) s originala, 29. 5. 2010. Pristupljeno 23. 8. 2010.
- ^ A Record 120 Nations Adopt UN Death-Penalty Moratorium Resolution, 18 December 2018, Death Penalty Information Center
- ^ "moratorium on the death penalty". United Nations. 15. 11. 2007. Arhivirano s originala, 27. 1. 2011. Pristupljeno 23. 8. 2010.
- ^ "Criminal Justice: Capital Punishment Focus". criminaljusticedegreeschools.com. Arhivirano s originala, 27. 8. 2017. Pristupljeno 27. 8. 2017.
- ^ "Furman v. Georgia – MR. JUSTICE BRENNAN, concurring". law.cornell.edu. Arhivirano s originala, 18. 7. 2017. Pristupljeno 19. 7. 2017.
When this country was founded, memories of the Stuart horrors were fresh and severe corporal punishments were common. Death was not then a unique punishment. The practice of punishing criminals by death, moreover, was widespread and by and large acceptable to society. Indeed, without developed prison systems, there was frequently no workable alternative. Since that time, successive restrictions, imposed against the background of a continuing moral controversy, have drastically curtailed the use of this punishment.
- ^ So common was the practice of compensation that the word murder is derived from the French word mordre (bite) a reference to the heavy compensation one must pay for causing an unjust death. The "bite" one had to pay was used as a term for the crime itself: "Mordre wol out; that se we day by day." – Geoffrey Chaucer (1340–1400), The Canterbury Tales, The Nun's Priest's Tale, l. 4242 (1387–1400), repr. In The Works of Geoffrey Chaucer, ed. Alfred W. Pollard, et al. (1898).
- ^ Translated from Waldmann, op.cit., p. 147.
- ^ "Shot at Dawn, campaign for pardons for British and Commonwealth soldiers executed in World War I". Shot at Dawn Pardons Campaign. Arhivirano s originala, 3. 7. 2006. Pristupljeno 20. 7. 2006.
- ^ Leigh B. Bienen (201). Murder and Its Consequences: Essays on Capital Punishment in America (2 izd.). Northwestern University Press. str. 143. ISBN 978-0-8101-2697-8.
- ^ Michael H. Tonry (2000). The Handbook of Crime & Punishment. Oxford University Press. str. 3. ISBN 978-0-19-514060-6.
- ^ Elisabeth Reichert (2011). Social Work and Human Rights: A Foundation for Policy and Practice. Columbia University Press. str. 89. ISBN 978-0-231-52070-6.
- ^ Russil Durrant (2013). An Introduction to Criminal Psychology. Routledge. str. 268. ISBN 978-1-136-23434-7.
- ^ Clifton D. Bryant; Dennis L. Peck (2009). Encyclopedia of Death & Human Experience. Sage Publications. str. 144. ISBN 978-1-4129-5178-4.
- ^ Cliff Roberson (2015). Constitutional Law and Criminal Justice, Second Edition. CRC Press. str. 188. ISBN 978-1-4987-2120-2.
- ^ a b "Death sentences and executions 2022". Amnesty International. 16. 5. 2023. Pristupljeno 28. 7. 2023.
- ^ "Amnesty: Almost 1,000 prisoners executed worldwide in 2017". www.aljazeera.com. Pristupljeno 8. 8. 2018.
- ^ "Singapore has highest death penalty rate". NBC News, Associated Press (jezik: engleski). 5. 8. 2010.
- ^ "death sentences and executions 2009 (page 8)" (PDF). Amnesty International. 2010. Arhivirano (PDF) s originala, 30. 12. 2020.
- ^ "Zarif slams US silence on mass executions in Saudi Arabia". Al Jazeera (jezik: engleski). 24. 4. 2019.
- ^ Lynch, Colum (27. 10. 2015). "Iran Wins World Record for Most Executions Per Capita". Foreign Policy (jezik: engleski).
- ^ Calvieri, Anastasia; Hakala, Pekka; Bandone, Anete (4. 12. 2012). "Quick policy insight The death penalty in the Middle East and North Africa (page 6)" (PDF). European Parliament.
- ^ Death sentences and executions 2022. London: Capital Punishments UK. 2022.
Izvori
[uredi | uredi izvor]- Jean-Marie Carbasse (2002). La peine de mort. Que sais-je ? (jezik: francuski). Paris: Presses universitaires de France. ISBN 2-13-051660-2.
- Kronenwetter, Michael (2001). Capital Punishment: A Reference Handbook (2 izd.). ABC-CLIO. ISBN 978-1-57607-432-9.
- Marian J. Borg and Michael L. Radelet. (2004). On botched executions. In: Peter Hodgkinson and William A. Schabas (eds.) Capital Punishment. pp. 143–68. [Online]. Cambridge: Cambridge University Press. Available from: Cambridge Books Online doi:10.1017/CBO9780511489273.006.
- Gail A. Van Norman. (2010). Physician participation in executions. In: Gail A. Van Norman et al. (eds.) Clinical Ethics in Anesthesiology. pp. 285–91. [Online]. Cambridge: Cambridge University Press. Available from: Cambridge Books Online doi:10.1017/CBO9780511841361.051.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor]- Bellarmine, Robert (1902). . Sermons from the Latins. Benziger Brothers.
- Bohm, Robert M. (2016). Death Quest. doi:10.4324/9781315673998. ISBN 9781315673998.
- Curry, Tim. "Cutting the Hangman's Noose: African Initiatives to Abolish the Death Penalty Arhivirano 20. 7. 2012. na Wayback Machine." () American University Washington College of Law.
- Davis, David Brion. "The movement to abolish capital punishment in America, 1787–1861." American Historical Review 63.1 (1957): 23–46. online
- Gaie, Joseph B. R (2004). The ethics of medical involvement in capital punishment : a philosophical discussion. Kluwer Academic. ISBN 978-1-4020-1764-3.
- Hammel, A. Ending the Death Penalty: The European Experience in Global Perspective (2014).
- Hood, Roger (2001). "Capital Punishment". Punishment & Society. 3 (3): 331–354. doi:10.1177/1462474501003003001. S2CID 143875533.
- Johnson, David T.; Zimring, Franklin E. (2009). The Next Frontier: National Development, Political Change, and the Death Penalty in Asia. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-533740-2.
- McCafferty, James A (2010). Capital Punishment. AldineTransaction. ISBN 978-0-202-36328-8.
- Mandery, Evan J (2005). Capital punishment: a balanced examination. Jones and Bartlett Publishers. ISBN 978-0-7637-3308-7.
- Marzilli, Alan (2008). Capital Punishment – Point-counterpoint (2nd izd.). Chelsea House. ISBN 978-0-7910-9796-0.
- O'Brien, Doireann. "Investigating the Origin of Europe and America's Diverging Positions on the Issue of Capital Punishment." Social and Political Review (2018): 98+. online Arhivirano 21. 12. 2019. na Wayback Machine
- Rakoff, Jed S., "The Last of His Kind" (review of John Paul Stevens, The Making of a Justice: Reflections on My First 94 Years, Little, Brown, 549 pp.), The New York Review of Books, vol. LXVI, no. 14 (26 September 2019), pp. 20, 22, 24. John Paul Stevens, "a throwback to the postwar liberal Republican [U.S. Supreme Court] appointees", questioned the validity of "the doctrine of sovereign immunity, which holds that you cannot sue any state or federal government agency, or any of its officers or employees, for any wrong they may have committed against you, unless the state or federal government consents to being sued" (p. 20); the propriety of "the increasing resistance of the U.S. Supreme Court to most meaningful forms of gun control" (p. 22); and "the constitutionality of the death penalty... because of incontrovertible evidence that innocent people have been sentenced to death." (pp. 22, 24.)
- Sarat, Austin and Juergen Martschukat, eds. Is the Death Penalty Dying?: European and American Perspectives (2011)
- Woolf, Alex (2004). World issues – Capital Punishment. Chrysalis Education. ISBN 978-1-59389-155-8. for middle school students
- Simon, Rita (2007). A comparative analysis of capital punishment : statutes, policies, frequencies, and public attitudes the world over. Lexington Books. ISBN 978-0-7391-2091-0.
- Slater S.J., Thomas (1925). . A manual of moral theology for English-speaking countries. Burns Oates & Washbourne Ltd.
- Steiker, Carol S. "Capital punishment and American exceptionalism." Oregon Law Review. 81 (2002): 97+ online
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]