Kraljevina Srbija

Kraljevina Srbija Краљевина Србија (srp.) Kraljevina ← 1882. – 1918. → Zastava Grb Himna Bože pravde Lokacija Kraljevine Srbije Teritorij Kraljevine Srbije 1914. godine Glavni grad Beograd Jezik/ci srpski Religija Srpska pravoslavna Crkva Vlada monarhija Kralj  - 1882. – 1889. Milan Obrenović IV.  - 1889. – 1903. Aleksandar Obrenović  - 1903. – 1918. Petar I. Karađorđević Povijest  - Proglašenje kraljevine 6. ožujka 1882.  - Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. Danas dio Kosovo Sjeverna Makedonija Srbija

Kraljevina Srbija obuhvaća povijesno razdoblje od 1882. do 1918., dok se u širim okvirima pod nazivom Novovjekovna srpska država smatra razdoblje od 1804. (Kneževina Srbija).

Odlukom Berlinskoga kongresa 1878., Srbija je stekla potpunu neovisnost, 1882. postala je kraljevinom, a 1888. ustavnom monarhijom. Nakon prevrata 1903. u Srbiji je obnovljen građansko-demokratski režim i parlamentarni politički sustav te napuštena proaustrijska politika. Na vlast su došli Karađorđevići. Tijekom 1912. i 1913., Srbija je vodila dva balkanska rata i dobila vardarsku Makedoniju, Kosovo i dijelove Novopazarskog Sandžaka. U I. svjetskom ratu bila je saveznica Antante. Imala je početne uspjehe (u bitkama na Ceru i Kolubari), no poražena je 1915. Oslobođena je uz pomoć saveznika (solunsko bojište) te 1918. pristupa Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (u kojem je sačinjavala oko 36% teritorija i oko 34% pučanstva).

Povijest

U vanjskoj politici Srbija je bila pasivna sve do izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini 1875. Osim pomaganja ustanicima, ona je u savezu s Crnom Gorom objavila rat Osmanskomu Carstvu (1876.), ali je odmah bila poražena (primirje u ožujku 1877.). Kada je u rat ušla i Rusija (travanj 1877.), Srbija je obnovila ratna djelovanja i zauzela područja Niša, Pirota, Leskovca i Vranja. Rusko-osmanski mir u San Stefanu 1877. nije vodio računa o Srbiji, ali je na Berlinskom kongresu (1878.) ona dobila potpunu neovisnost i četiri okruga (niški, pirotski, leskovački i vranjski). Iako je dobila potpuno priznanje, Srbija je ostala nezadovoljna jer je Bosna i Hercegovina, s čijim se oslobođenjem i pripojenjem računalo, došla pod austrougarsku okupaciju. Od tada su odnosi s Austro-Ugarskom bili posebno zamršeni, jer je, s jedne strane, u njoj imala političkog saveznika i najvažnijega gospodarskog partnera, a s druge ju doživljavala kao suparnicu oko programatski predviđenoga srpskoga nacionalnog teritorija »Velike Srbije« (Bosna i Hercegovina, Srijem, Banat, Bačka, Slavonija, Banovina, Kordun, Lika i Dalmacija). Upravo je južna Ugarska, koja se od sredine XIX. stoljeća sve češće nazivala Vojvodinom, postala žarištem srpskoga nacionalnog pokreta, a vojvođanski intelektualci njezini glavni ideolozi. Ipak, nakon stjecanja neovisnosti, Srbija dulje vrijeme nije vodila aktivnu vanjsku politiku. Knez Milan II. Obrenović (1868. – 1889.) zaključio je 1881. s Austro-Ugarskom tajnu konvenciju kojom se obvezao da Srbija neće voditi nacionalnu agitaciju u Bosni i Hercegovini i da bez prethodnoga sporazuma s Austro-Ugarskom neće zaključivati nikakve političke ugovore. Za uzvrat je dobila otvorene ruke (austrijsku diplomatsku pomoć) za širenje prema jugu i jamstvo za nasljedno prijestolje knezu (koji se 1882. proglasio kraljem).

U tom razdoblju u Srbiji su se pojavile moderne političke ideologije i postupno su se ustrojavale političke stranke (Radikalna, Liberalna i Napredna stranka). U ratu s Bugarskom (1885. – 1886.) Srbija je pretrpjela poraz, a unutarnje je nezadovoljstvo prisililo kralja Milana na popuštanje. Velika skupština donijela je 1888. liberalniji ustav, po kojem je Srbija postala ustavna monarhija. Iduće godine Milan je abdicirao u korist sina Aleksandra, koji je pokušao povratiti stare kraljeve ovlasti (1894. vratio je na snagu ustav iz 1869.). Nezadovoljna njegovom unutarnjom i vanjskom politikom (utjecaj Austro-Ugarske), skupina časnika izvršila je udar u kojem su bili ubijeni kralj i njegova supruga (1903.). Za kralja je tada izabran Petar I. Karađorđević, a istodobno je vraćen i ustav iz 1888. Iako je formalno bila obnovljena parlamentarna monarhija, veliki su utjecaj na državnu politiku zadržali vojni krugovi. U vanjskoj politici napuštena je orijentacija prema Austro-Ugarskoj, što je dovelo do tzv. Carinskog rata (1906. – 1910.). Odnosi su se još više pogoršali pošto je Austro-Ugarska 1908. provela aneksiju Bosne i Hercegovine, koju je Srbija priznala tek na pritisak Rusije 1909. (aneksijska kriza). U takvoj situaciji došlo je do uzajamnoga približavanja balkanskih država i sklapanja saveza između Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke (1912.).

Iste godine saveznice su objavile rat Osmanskomu Carstvu, a u ratovima 1912. – 1913. (balkanski ratovi) Srbija je osvojila Kosovo (bez Metohije) i Makedoniju. Srbija se nakon dužega razdoblja ponovno okrenula svojim planovima o širenju prema sjeveru i pojačala je djelovanje među srpskim stanovništvom u Austro-Ugarskoj. Među ostalim, podupirala je osnivanje terorističkih skupina, a pripadnik jedne od njih (Mlada Bosna) Gavrilo Princip izveo je u Sarajevu atentat na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda (28. lipnja 1914.), što je bio povod za početak I. svjetskog rata. U ratu s Austro-Ugarskom srpska je vojska nakon početnih uspjeha (Kolubara, 1914.) bila prisiljena na povlačenje. Uz nju se preko Albanije u Grčku povukao i dio civilnoga stanovništva (1915.). Srbiju su zauzele austrougarske, njemačke i bugarske snage. Kralj i vlada ostali su u izbjeglištvu sve do kraja rata, a vojska se nakon preustroja na Krfu uključila u borbe na Solunskom bojištu. U rujnu 1918. bila je probijena Solunska fronta, a do početka studenoga 1918. Srbija je bila oslobođena. Tijekom rata započeli su važni diplomatski pregovori s političarima iz Austro-Ugarske (vidi: Geopolitički položaj Hrvatske uoči Prvoga svjetskog rata, Jugoslavenski odbor i Hrvatska politika u Prvom svjetskom ratu) te Crne Gore, koji su ubrzo nakon završetka rata doveli 1. prosinca 1918. do osnutka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u sastav kojega je i sama ušla, osiguravši si dominantnu ulogu i omogućivši prijestolje svojoj kraljevskoj dinastiji (Jugoslavija).

Karte

• 
  Širenje Srbije od 1817. do 1914. godine
• 
  Privremena osvajanja u Prvom balkanskom ratu (1912. – 1913.)
• 
  Proširenja nakon balkanskih ratova (1913.)
• 
  Kraljevina Srbija prije I. svjetskog rata (1913.)

Ovaj članak dio je serije o povijesti Srbije

Rana povijest

Srbija prije dolaska Srba Srbija prije Rimljana Srbija pod Rimljanima Dolazak Srba na Balkan

Srednji vijek

Srednjovjekovna Srbija Raška Povijest Srbije prije Nemanjića Srbija za prvih Nemanjića Srpsko Carstvo Bitka na Kosovu polju Srpska Despotovina

Osmansko Carstvo

Srbija u Osmanskom Carstvu Smederevski sandžak Velika seoba Srba Srbija od 1718. – 1739. Prvi srpski ustanak Drugi srpski ustanak

Srpska monarhija

Kneževina Srbija Kraljevina Srbija

Versajska Jugoslavija

Srbija u prvoj Jugoslaviji

Drugi svjetski rat

Travanjski rat Nedićeva Srbija Četnici

Druga Jugoslavija

Socijalistička Republika Srbija Savezna Republika Jugoslavija Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH Rat na Kosovu NATO-ovo bombardiranje SRJ

Moderna Srbija

Srbija i Crna Gora Republika Srbija

• 
  Kraljevina Srbija pred ujedinjenje s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba
• 
  Baranja, Bačka i Banat de facto provincija Kraljevine Srbije
• 
  Dio Banata, Bačke i Baranje koji je pripao Srbiji, Vojvodina
• 
  Proširenja dobivena mirovnim sporazumom u Neuilly-sur-Seine (1919.)

Stanovništvo

Popisi stanovništva rađeni su po državljanstvu svakih 5 godina. Progon muslimana iz Srbije u Tursku bitno je utjecao na ishod popisa stanovništva iz 1910. u kojem je državljanstvo umjesto narodne pripadnosti glasilo kao glavni čimbenik. Prema tumačenju velikosrpske ideologije primjerice Makedonci, Bugari, Bošnjaci i Hrvati smatrani su Srbima.

Broj stanovnika 1900. iznosio je 2.497.000.

1910.

Popis stanovništva iz 1910. je ujedno bio i posljednji.

Popis iz 1910.
državljanostvo	broj pripadnika	%
srbijansko	2.890.615	99.00%
crnogorsko	570	0.00%
austrouagrsko	12.123	0.40%
bugarsko	571	0.00%
rumunjsko	163	0.00%
tursko	6.060	0.20%
ostalo	11.965	0.40%
ukupno	2.922.058	-

Srbija je imala 99% pripadnika srbijanskih državljana, dok je najviše stranih bilo iz Austro-Ugarske. S većinskim pravoslavnim stanovništvom je živjelo nešto više od 11.000 muslimana, a turskih pripadnika je bilo 6.000 za koje se pretpostavlja da su islamizirani Srbi. Od austougarskih, dvije trećine su katolici a ostalo su Srbi-Prečani.

1910. – 1912.

Pregled najvećih gradova po broju stanovnika prije Balkanskih ratova.

• Beograd - 90.000
• Niš - 25.000
• Kragujevac - 18.500
• Leskovac - 14.300
• Požarevac - 13.000
• Vranje - 12.500
• Šabac - 12.000
• Pirot - 11.000

Balkanski ratovi

Srbija je nakon tih ratova dobila teritorij od 40.000 km², povećavši svoju populaciju za 1.660.000 stanovnika.

Pregled najvećih gradova po broju stanovnika gradova anektiranih Balkanskim ratovima.

• Bitolj - 60.000
• Skoplje - 50.000
• Prilep - 22.000
• Prizren - 21.000
• Štip - 20.000
• Priština - 18.500
• Ohrid - 18.000
• Novi Pazar - 13.000

Kraljevi

• 
  Milan Obrenović (1882. – 1889.)
• 
  Aleksandar Obrenović (1889. – 1903.)
• 
  Petar I. Karađorđević (1903. – 1918.)

• Namjesništvo (1889. – 1893.): Jovan Ristić, Kosta Protić i Jovan Belimarković
• Regent (1914. – 1918.): Aleksandar I. Karađorđević