Reformacija
| Dio serije članaka na temu | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
|
Isus Hristos Osnove Historija
Teologija Biblija |
Reformacija, često nazvana i protestantska reformacija ili europska reformacija (od latinskog reformatio, lit. "obnova"),[1] bio je vjerski i društveni pokret nastao raskolom s rimokatoličkom crkvom u Evropi u 16. vijeku, koji je inicirao Martin Luther a nastavili ga Jean Calvin, Huldrych Zwingli i drugi rani protestantski reformatori. Za početak reformacije u historiografiji se većinom uzima 1517. godina, kada je Martin Luther objavio svojih Devedeset pet teza, dok se za kraj reformacijskog pokreta uzima 1648. godina, kada je potpisan Westfalski mir, čime je završen Tridesetogodišnji rat.
Premda je bilo i drugih pokušaja da se reformiran Rimokatolička crkva, kao što su pokušaji Jana Husa, Petera Walda, i Johna Wycliffea, Martin Luther je općeprihvaćen kao glavni pokretač reformacije objavom svog djela Devedeset pet teza 1517. godine. Luther je svoj pokret započeo kritikom prodaje indulgencija, inzistirao je s iznošenjem teze da papa nema autoritet nad čistilištem i da katolička doktrina o blagu Božje milosti nema utemeljenja u evanđeljima. Protestantska će pozicija, međutim, donijeti promijene u doktrini kao što su sola scriptura i sola fide. Osnovna motivacija ovih promjena bila je primarno teološke prirode, iako su mnogi drugi faktori imali bitnu ulogu, uključujući pojavu nacionalnih identiteta, zapadni raskol s opadanjem vjere u papinstvo, osjećaj korumpiranosti Rimske kurije, utjecaj humanizma i pojavu novih učenja u renesansi koja su dovodila u pitanje staru crkvenu tradiciju.
Nakon prve faze širenja unutar Njemačke pokret se razvio u više pravaca, te su nastali mnogi reformski pokreti nezavisno od samog Luthera. Upotreba i širenje Gutenbergovog tiskarskog stroja omogućio je brzo širenje religioznih tekstova na govornom jeziku. Najveće protestantske skupine bile su luteranci i kalvinisti. Luteranske crkve osnovane su prvenstveno u Njemačkoj, Baltičkim zemljama i zemljama Skandinavskog poluotoka, dok su one reformatorske osnovane u Švicarskoj, Mađarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Škotskoj. Novi je vjerski pokret imao veliki utjecaj na Englesku crkvu, presudno nakon 1547. pod vladavinom Edwarda VI i Elizabete I, mada je Engleska crkva postala nezavisna još početkom 1530-ih za vladavine Henryja VIII više zbog političkih a manje religioznih razloga.
Postojali su također mnogi reformacijski pokreti diljem Evrope poznati kao radikalna reformacija, iz kojih su se razvili anabaptisti, moravski i drugi pietistički pokreti. Osim što su formirali religijske zajednice izvan okvira državne religije, radikalni reformatori su često zauzimali ekstremna doktrinarna stajališta, kao što je odbacivanje vjerovanja u odluke kasnoantičkih crkvenih sabora kao onog nikejskog i halkedonskog.
Rimokatolička crkva je odgovorila na reformacijski pokret protureformacijom započetom na Tridentskom saboru. Najveći teret borbe protiv protestantizma snosio je dobro organizirani red isusovaca. Općenito je cijela Sjeverna Evropa s izuzetkom većeg dijela Irske potpala pod utjecaj protestantizma. Južna Evropa je ostala rimokatolička, dok je Centralna Europa bila poprište žestokih sukoba, koja su kulminirala u Tridesetogodišnjem ratu što je devastiralo centralni dio kontinenta.
Najstarije protestantske crkve, kao što su Unitas Fratrum i Moravska crkva, započinju svoje postojanje u ranom 15. vijeku djelovanjem češkog reformatora Jana Husa. Husitsku reformaciju je vodilo i širilo češko plemstvo i bila je prva evropska "magisterijska reformacija" pošto su je podržavali naučitelji, za razliku od "radikalne reformacije" koja nije dobila podršku ni učiteljstva, ni države.
Kasnije protestantske crkve općenito smještaju svoj doktrinarni raskol od Rimokatoličke crkve u 16. vijek. Reformacija je počela kao pokušaj reformiranja Rimokatoličke crkve, započeli su je svećenici koji su se odupirali onome što su oni doživljavali kao lažnu doktrinu i zlouporabu u crkvenim krugovima. Posebno su kritizirali učenje o prodaji indulgencija i posljedičnim zlouporabama, te simoniju, kupovinu i prodaju crkvenih titula. Reformatori su doživljavali ovu praksu kao dokaz sistematske korupcije crkvene hijerarhije uključujući i papu.
Nakon velike šizme zapadnog hrišćanstva (1378.–1416.) došlo je do velikh nemira diljem Evrope što je uzrokovalo niz ratova među prinčevima, pobuna među seljacima i sveobuhvatnu zabrinutost oko korupcije unutar crkve. John Wycliffe iz Univerziteta u Oxfordu i Jan Hus iz Karlovog univerziteta u Pragu iznijeli su nova viđenja spram ove problematike. Hus se protivio nekim običajima unutar Rimokatoličke crkve i zalagao se za povratak češke i moravske crkve na raniju bizantsku praksu: liturgijske obrede na narodnom jeziku (npr. češkom), mogućnost da laici prime pričest u oba vida (kruh i vino – latinski, communio sub utraque specie), mogućnost vjenčanja svećenika, ukidanje indulgencija i odbacivanje ideje čistilišta. Hus je odbijao koncept indulgencije i usvojio doktrinu milosti Božje kroz samu vjeru.
Rimokatolička crkva je službeno okončala ovu raspravu na Saboru u Konstanzu (1414.–1417.) proglašenjem učenja Jana Husa herezom i njegovom smrtnom presudom. Jan Hus je pogubljen spaljivanjem na lomači, usprkos obećanju o pomilovanju.[2] Wycliffe je posthumno osuđen za herezu, a njegovo je tijelo ekshumirano i naknadno spaljeno na lomači 1428.[3] Sabor u Konstanzu je potvrdio i učvrstio tradicionalno srednjovjekovno poimanje crkve i carstva. Sabor nije uspio riješiti nacionalne sukobe i teološke napetosti koje su se pojavile u prethodnom vijeku i nije bio u mogućnosti spriječiti šizmu i Husitske ratove u Češkoj.[4]
Papa Siksto IV. (1471.–1484.) uveo je praksu prodaje indulgencija za pokojnike, čime se stvara novi izvor prihoda za Crkvu[5], dok je papa Aleksandar VI. (1492.–1503.) bio jedan od najkontroverznijih renesansnih papa. Bio je otac sedmero djece, uključujući Lucreziu i Cesarea Borgiu.[6] Kao odgovor na korupciju papa, pogotovo na prodaju indulgencija, Luther je napisao svoje poznate 95 teza.[7]
.jpg)
Protesti protiv korupcije u Rimokatoličkoj crkvi započeli su u Njemačkoj od 1517. do 1521. za vrijeme razvoja ideala tipičnih za reformaciju i sumnji koje je Martin Luther izrazio naspram legitimiteta indulgencija i papinog plenitudo potestatis. Reformacija je rođena iz dviju Lutherovih izjava: prve, otkrića Isusa i spasenja putem same vjere i druge, identifikacijom papinstva u antikristu.[8] Visokoobrazovani reformacijski vođe koristili su proročanstva iz Biblije kao svoje najmoćnije oružje za pozivanje vjernika da izađu iz crkve, koju su oni doživljavali kao novi Babilon, i kako bi ih uvjerili da su pape antikrist koji je uzeo mjesto Bogu.[9] Protestantski reformatori bili su jedinstveni u tom mišljenju i to njihovo razumijevanje proročanstva dalvalo je snagu njihovom djelu.[8] To je bio uporište, unificirajuća ideja i borbeni poklič koji je činio reformaciju ideološki gotovo nenapadljivom.[8]
Kao početak reformacije historičari uzimaju 31. oktobar 1517. u gradu Wittenbergu u Saksoniji, gdje je Luther predao svoje Devedeset pet teza o moći i efikasnosti indulgencija nadbiskupu Mainza. Teze su premišljale i kritizirale crkvu i papinstvo, ali su se prvenstveno koncentrirale na prodaju indulgencija i doktrinarna pitanja čistilištu, osobnom suđenju i autoritetu pape. Kasnije je u periodu od 1517. do 1521. napisao djela o katoličkom štovanju Djevice Marije, posredovanju i obožavanju svetaca, sakramentima, obaveznom svećeničkom celibatu, monaštvu, detaljnije o autoritetu pape, crkvenom pravu, cenzuri i ekskomunikaciji, ulozi sekularnih vladara u religijskim pitanjima, te veza između kršćanstva, zakona i dobrih djela.[10]
Reformatori su obilato koristili prednosti relativno novog izuma štamparskog stroja kako bi brzo proizvodili jeftine letke i Biblije na narodnom jeziku, što je omogućilo brzo širenje ideja i štampanih dokumenata.[11][12]
Paralelno s događajima u Njemačkoj, pokret reformacije započinje i u Švicarskoj pod vodstvom Ulricha Zwinglija. Ova dva pokreta su se brzo složila oko većine pitanja, ali su među njima ostale neke neriješene razlike. Neki sljedbenici Zwinglija su smatrali da je reformacija bila suviše konzervativna, pa su se okrenuli još radikalnijim pozicijama, koje danas preživljavaju još samo kod suvremenih anabaptista. Drugi su se protestantski pokreti razvijali u liniji misticizma i humanizma, ponekad se čak podjednako udaljili od Rima i od drugih protestanata i formirali vlastite neformalne zajednice.
Nakon prve faze reformacije i Luterove osude i ekskomunikacije od strane pape, postaju sve više značanja pisana djela Jeana Calvina u formiranju labavog konsenzusa među različitim protestantskim skupinama u Švicarskoj, Škotskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i drugdje.
Temelji reformacije imali su sličnosti s augustinijanizmom; i Luther i Calvin razmišljali su slično teološkim učenjima sv. Augustina. Augustinijanizam reformatora se sukobljavao s pelagijanstvom, herezom koju su oni vidjeli unutar Rimokatoličke crkve. Tokom ovih religijskih preokreta 1524.–1525., izbio je njemački seljački rat i proširio se bavarskim tiringijskim i švapskim kneževinama, gdje je sudjelovala i crna družina Floriana Geiera, viteza iz Giebelstadta koji se pridružio seljacima u općoj pobuni protiv rimokatoličke hijerarhije. Propovjednici su širili ideje Zwinglija i Luthera što je imalo veliki utjecaj na seljake unutar regija zahvaćenih seljačkim ratom, kao i na sastavljanje pisanih zahtjeva aristokraciji kao što su dvanaest članaka.[13] Luther je, međutim, osudio pobunu u svojim spisima, najpoznatiji od kojih je "Protiv ubilačkih, lopovskih seljačkih hordi". Zwingli i Lutherov saveznik Philipp Melanchthon također su osudili pobunu.[14][15] Do kraja rata poginulo je oko 100000 seljaka.[16]
Radikalna reformacija je bila odgovor na ono što se doživljavalo kao krajnja korupcija Rimokatoličke crkve i šireći protestantski pokret predvođen Martinom Lutherom i mnogim drugima. Započela je u Njemačkoj i Švajcarskoj u 16. vijeku i unutar nje su stvorene mnoge radikalne protestantske skupine diljem Evrope. Ovaj pojam obuhvata radikalne reformatore kao što su Thomas Müntzer, Andreas Karlstadt i skupine kao Zwickauški proroci, anabaptisti, hutteriti i menoniti.
U djelovima Njemačke, Švajcarske i Austrije, većinsko stanovništvo je simpatiziralo radikalne reformatore usprkos oštrom progonu.[17] Mada je dio evropske populacije koji je preživio pobunu i protiv rimokatolikče i protiv luteranske i zwinglijevske crkve bio malen, radikalni reformatori su bili izuzetno plodni u stvaranju pisanih dokumenata, stoga je literatura redikalnih reformatora neproporcionalno velika, djelomično i zbog radikalnih učenja u zajedicama u SAD-u.[18]
Reformacija je bila trijumf opismenjavanja i novog izuma štamparske mašine.[19][n 1][11][21] Lutherov prijevod Biblije na njemački jezik bio je ključni trenutak u širenju pismenosti, dodatno pojačan pojavom štampe religioznih knjiga i pamfleta. Od 1517. na dalje, religijski su pamfleti preplavili Njemačku i veći dio Evrope.[22][n 2]
Zna se za preko 10.000 publikacija, s ukupno deset milijuna primjeraka, koje su nastale do 1530. godine. Reformacija je stoga bila prava medijska revolucija. Luther je pojačao svoje napade na Rim opisujući kakva bi trebala biti "dobra" crkva nasuprot "loše". Odatle je postalo jasno da se tisak može koristiti za propagandu u reformaciji za specifična pitanja. Autori reformi koristili su predreformacijske stilove, klišeje i stereotipe i mijenjali stavke po potrebi za svoje svrhe.[22] Posebno su djelotvorni bili spisi na njemačkom jeziku, uključujući Lutherov prijevod Biblije, njegov Manji katekizam za roditelje koji podučavaju svoju djecu, kao i njegov Veći katekizam, namijenjen pastorima.
Koristeći njemački narodni jezik, izražavali su Apostolsko vjerovanje jednostavnijim, osobnijim jezikom, bližim doktrini sv. Trojstva. Ilustracije u njemačkoj Bibliji i mnogim spisima popularizirale su Lutherove ideje. Lucas Cranach Stariji (1472–1553), veliki slikar čiji su pokrovitelji bili birači Wittenberga, bio je bliski Lutherov prijatelj i ilustrirao je Lutherovu teologiju za širu publiku. Dramatizirao je Lutherove poglede na odnos između Starog i Novog zavjeta, pritom vodeći računa o Lutherovim pažljivim razlikama o pravilnoj i nepravilnoj upotrebi vizualnih slika.[24]
Sljedeći su faktori, na strani "ponude", identificirani kao uzroci protestantske reformacije:[25]
- Prisutnost tiskare u nekom gradu do 1500. godine učinilo je usvajanje protestantizma do 1600. godine daleko vjerojatnijim.[11]
- Protestantska literatura nastajala je u većem opsegu u gradovima gdje je medijsko tržište bilo konkurentnije, što je činilo vjerojatnijim da će ovi gradovi usvojiti protestantizam.[21]
- Osmanlijske provale smanjile su sukobe između protestanata i katolika, što je pomoglo učvršćivanju protestantske reformacije.[26]
- Veća politička autonomija povećala je vjerojatnost usvajanja protestantizma.[11][27]
- Protestantski reformatori koji su uživali pokroviteljstvo vladara imali su mnogo veće šanse za uspjeh.[28]
- Blizina susjeda koji su usvojili protestantizam uvećavala je vjerojatnost usvajanja protestantizma.[27]
- Za gradove koji su imali veći broj studenata upisanih na sveučilišta koja su dopuštala heterodoksnu misao i manji broj upisanih na sveučilišta koja su njegovala pravovjerje bilo je vjerojatnije da usvoje protestantizam.[28]
Sljedeći su faktori, na strani "potražnje", identificirani kao uzroci protestantske reformacije:[25]
- Gradovi s jakim kultovima svetaca rjeđe su usvajali protestantizam.[29]
- Gradovi u kojima se prakticirala primogenitura rjeđe su usvajali protestantizam.[30]
- Za oblasti koje su bile siromašne, ali su imale velik ekonomski potencijal i loše političke institucije, bilo je vjerojatnije da usvoje protestantizam.[31]
- Prisutnost biskupija učinila je usvajanje protestantizma manje vjerojatnim.[11]
- Prisutnost samostana učinila je usvajanje protestantizma manje vjerojatnim.[31]
Godine 1517. Luther je prikucao Devedeset i pet teza na vrata Crkve svih svetih u Wittenbergu, a potom su one, bez njegova znanja i prethodnog odobrenja, kopirane i tiskane širom Njemačke i u inozemstvu. Različiti reformatori nastali su manje-više neovisno o Lutheru tjekom 1518. godine (na primjer, Andreas Karlstadt, Philip Melanchthon, Erhard Schnepf, Johannes Brenz and Martin Bucer) i tijekom 1519. godine (na primjer Huldrych Zwingli, Nikolaus von Amsdorf, Ulrich von Hutten) itd.
Nakon Heidelberške rasprave (1518), tijekom koje je Luther opisao Teologiju križa nasuptrot Teologiji slave, te i Leipziške rasprave (1519), pitanja vjere privukla si pažnju i drugi njemačkih teologa širom Carstva. Svake godine novi teolozi prihvaćali su reformaciju i sudjelovali u tekućoj, europskoj raspravi o vjeri. Tempo reformacije pokazao se nezaustavljivim već do 1520. godine.
Rana reformacija u Njemačkoj najviše je vezana za život i rad Martina Luthera sve dok ga papa Leo X. nije ekskomunicirao 3. siječnja 1521. u buli Decet Romanum Pontificem.[32] Točan trenutak kada je Martin Luther shvatio ključnu doktrinu o justifikaciji putem vjere na njemačkom je jeziku opisan kao Turmerlebnis. U Razgovorima za stolom Luther to opisuje kao "iznenadnu spoznaju". Stručnjaci, pak, često govore o Lutherovom postupnom procesu spoznaje i realizacije te ideje u razdoblju između 1514. i 1518. godine.
Naime, Luther je justifikaciju (= opravdanje, oproštenje)[33] shvatio kao potpuno Božje djelo. Nasuprot učenju njegova doba da vjernici postaju pravedni ulivanjem Božje milosti u dušu, Luther je ustvrdio da kršćani tu pravednost u potpunosti primaju izvan sebe; da pravednost ne samo da dolazi od Krista, ona jest zapravo Kristova pravednost i ostaje izvan nas i samo nam se pripisuje (a ne ulijeva se u nas) kroz vjeru. "Zbog toga sama vjera čini nekoga pravednim i ispunjava zakon", rekao je Luther. "Vjera je ta koja donosi Duha Svetoga kroz Kristove zasluge".[34] Stoga je vjera za Luthera dar od Boga i "... živo, smjelo pouzdanje u Božju milost, toliko sigurno u Božju naklonost da bi tisuću puta riskiralo smrt vjerujući u nju."[35] Ova vjera shvaća Kristova pravednost i prisvaja je sebi u srcu vjernika.
Reformacijske ideje i protestantske crkvene službe prvi su put uvedene u gradovima, gdje su ih podržalo lokalno stanovništvo i dio plemstva. Reformacija je dobila otvorenu državnu potporu tek 1525. godine, iako je Luther, nakon što je proglašen odmetnikom, ostao na životu samo zahvaljujući zaštiti izbornika Fredericka Mudrog (koji je noć uoči 31. listopada 1517. usnio čudan san),[36] skrivajući se u dvorcu Wartburg prije povratka u Wittenberg. To je više bio pokret među njemačkim narodom između 1517. i 1525. godine, a zatim je počev od 1525. postao i politički. Reformator Adolf Clarenbach spaljen je na lomači u blizini Kölna 1529. godine.
Prva država koja je formalno usvojila protestantsku vjeru bilo je Prusko Vojvodstvo (1525). Albert, pruski vojvoda, službeno je proglasio "evangelističku" vjeru državnom religijom. Katolici su one koji su sebe nazivali "evangelicima" označavali kao "luterane" kako bi ih diskreditirali, slijedeći praksu imenovanja hereze prema imenu njezina utemeljivača. Prusku su sledili mnogi slobodni carski gradovi i drugi manji carski entiteti. Sljedeće značajne teritorije bili su Landgrafstvo Hessen (1526; na sinodi u Hombergu) i Izborna Kneževina Saksonija (1527; Lutherova domovina), Rajnska Falačka (1530-e) i Vojvodstvo Württemberg (1534). Reformacijski val zahvatio je prvo Sveto Rimsko Carstvo, a zatim se proširio i na ostatak europskog kontinenta.
Protestantskih reformatora najviše je bilo u Njemačkoj. Svaka država koja se okrenula protestantizmu imala je svoje reformatore koji su pridonijeli evangelističkoj vjeri. U Izbornoj Kneževini Saksoniji organizirana je Evangelističko-luteranska crkva Saksonije, koja je poslužila i kao primjer drugim državama, premda Luther nije bio dogmatičan u pitanjima crkvene organizacije.
Reformacija se tijekom sljedećih nekoliko desetljeća proširila diljem Europe.
Austrija je slijedila isti obrazac kao i države njemačkog govornog područja unutar Svetog Rimskog Carstva, a luteranizam je postao glavna protestantska denominacija među austrijskim stanovništvom. Luteranizam je stekao značajan broj sljedbenika u istočnoj polovici današnje Austrije, dok je kalvinizam bio manje uspješan. Habsburška Monarhija provela je protureformaciju i na kraju se riješila protestanata, čvrsto vrativši Carstvo u rimokatoličanstvo.
Husiti, koji su činili kršćanski pokret u Kraljevini Češkoj i slijedili učenja češkog reformatora Jana Husa, činili su veliku većinu stanovništva u Češkoj. Luteranstvo je također steklo značajan broj sljedbenika. Protestanti su bili progonjeni pod Habsburškom Monarhijom, koja je kontrolirala ovu oblast i na kraju je uspjela vratiti rimokatoličanstvu.
Češki reformator i sveučilišni profesor Jan Hus (oko 1369. - 1415.) postao je najpoznatiji predstavnik češke reformacije i jedan od prethodnika protestantske reformacije. Jan Hus proglašen je heretikom i nakon pogubljen - spaljen na lomači - na koncilu u Konstanzu 1415. godine, gdje je dobrovoljno došao da obraniti svoje učenje.
Pretežno vjerski pokret husita bio je potaknut su socijalnim pitanjima i ojačalo je češku nacionalnu svijest. Godine 1417, dvije godine nakon pogubljenja Jana Husa, češka je reformacija brzo postala glavna snaga u zemlji.
Husiti su činili veliku većinu stanovništva, pa su prisilili Vijeće Bazela da 1437. godine prvi put prizna sustav dviju "religija" putem potpisivanja tzv. Bazelskog kompaktata za kraljevinu (koji je pokrivao katolike i češke husitske kalikstince). Češka je kasnije izabrala i dva protestantska kralja (Jiříja Poděbradog i Friedricha V. od Falačke).
Nakon što su Habsburgovci preuzeli kontrolu nad Češkom, husitske crkve su zabranjene, a kraljevstvo djelomično vraćeno rimokatoličanstvuo. Ali luteranizam je čak i kasnije sticao značajan broj sljedbenika, nakon što su mu Habsburgovci dopustili kontinuirani progon čeških husitskih crkava. Mnogi su se Husiti tako proglasili luteranima.
Dvije crkve s husitskim korijenima sada su druga i treća po veličini crkva među većinom agnostičkim stanovništvom: Evangelička crkva češke braće (iz koje je nastala i međunarodna crkva poznata kao Moravska crkva) te Čehoslovačka husitska crkva.
U Švicarskoj su učenja reformatora, posebno Zwinglija i Calvina, imala veliki odjek, unatoč čestim svađama između različitih grana reformacije.
Paralelno s događajima u Njemačkoj, u Švicarskoj Konfederaciji započeo je pokret pod vodstvom Huldrycha Zwinglija. Zwingli je bio učenjak i propovjednik koji se preselio u Zürich - tada vodeći grad-državu - 1518. godine, godinu dana nakon što je Martin Luther započeo reformaciju u Njemačkoj sa svojih Devedeset pet teza. Iako su se dva pokreta složila oko mnogih teoloških pitanja, budući da je nedavno izumljeni tiskarski stroj omogućavao brzo širenje ideja s jednog mjesta na drugo, neke neriješene razlike držale su ih odvojenima. Dugogodišnja netrpeljivost između njemačkih država i Švicarske Konfederacije dovela je do žestoke rasprave o tome koliko Zwingli svoje ideje duguje luteranstvu. Premda zwinglianizam ima neobičnu sličnost s luteranstvom (imao je čak i vlastiti ekvivalent Devedeset i pet teza, nazvanih 67 zaključaka), povjesničari nisu uspjeli dokazati da je Zwingli imao bilo kakav kontakt s Lutherovim publikacijama prije 1520. godine, a sam Zwingli je tvrdio kako ih je odlučio ne pročitati.
Njemački princ Philip I. od Hessena vidio je potencijal u stvaranju saveza između Zwinglija i Luthera, uočivši snagu u ujedinjenoj protestantskoj fronti. Sastanak je održan u njegovom dvorcu 1529. godine. Taj je sastanak danas poznat kao "razgovor u Marburgu" i postao je čuven zbog svog potpunog neuspjeha. Njih dvojica nisu se mogli ni oko čega dogovoriti jer su se razilazili oko jedne ključne doktrine. Premda je Luther propovijedao konsupstancijaciju u euharistiji, za razliku od transupstancijaciju, vjerovao je u stvarnu Kristovu prisutnost u kruhu pričesti. Zwingli, nadahnut nizozemskim teologom Hoenom, vjerovao je da kruh pričesti predstavlja samo simbol i spomen, a da sam Krist nije prisutan.[37] Luther se toliko razbjesnio da je kredom napisao na stolu Hoc Est Corpus Meum - biblijski citat s Posljednje večere koji znači "Ovo je moje tijelo". Zwingli se usprotivio toj izreci rekavši da je est u tom kontekstu ekvivalentno riječi significat ("označava").[38]
Neki Zwinglijevi sljedbenici vjerovali su da je reformacija bila previše konzervativna, pa su samostalno krenuli prema radikalnijim pozicijama, od kojih neke opstaju među modernim anabaptistima. Jedan poznati incident koji to ilustrira dogodio se kada su radikalni Zwinglijevi sljedbenici pržili i jeli kobasice tijekom korizme na gradskom trgu u Zürichu u znak protesta protiv crkvenog učenja o dobrim djelima. Ostali protestantski pokreti odrasli su na tragu mistike ili humanizma (npr. Erazmo Roterdamski i Louis de Berquin, koji su mučenički stradao 1529. godine), pa su se ponekad odvajali od Rima ili od protestanata ili su se formirali izvan crkava.
Nakon izopćenja Luthera i papine osude reformacije, rad i spisi Jeana Calvina utjecali su na uspostavljanje labavog konsenzusa između različitih crkava u Švicarskoj, Škotskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i drugdje. Nakon protjerivanja bernskog biskupa 1526. i neuspjelih pokušaja bernskog reformatora Guillaumea (Williama) Farela, Calvina su zamolili da svoje organizacijske vještine, koje je stekao kao student prava, iskoristi za discipliniranje "palog grada" Ženeve. Njegove su "Uredbe" 1541. godine uključivale koordiniranje crkvenih poslova s gradskim vijećem i konzistorijem kako bi se moralnost unijela u sva područja života. Nakon uspostave Ženevske akademije 1559. godine, Ženeva je postala neslužbeni glavni grad protestantskog pokreta koji je pružao utočište protestantskim prognanicima iz cijele Europe i obrazovao ih za kalvinske misionare. Ti su misionari širili kalvinizam i ustanovili su francuske hugenote tijekom Calvinova života te su se proširili u Škotsku pod vodstvom mrzovoljnog Johna Knoxa 1560. godine. Anne Locke prevela je neke Calvinove spise na engleski otprilike u to vrijeme. Protestantska se vjera nastavila širiti nakon Calvinove smrti 1563. godine i početkom 17. stoljeća stigla je do Carigrada.
Reformacijski temelji uspostavili su odnos s augustinizmom. I Lutherova i Calvinova misao bile su na tragu teoloških učenja sv. Augustina. Augustinizam reformatora borio se protiv pelagijanizma, hereze kojoj su svjedočili u Katoličkoj crkvi svoga vremena. Nažalost, kako su se Calvin i Luther snažno sukobljavali oko određenih teoloških pitanja (poput dvostrukog predodređenja i svete pričesti), odnos između luterana i kalvinista u konačnici je bio odnos dvije skubljene strane.
_-_Johannes_Bugenhagen.jpg)
Cijela je Skandinavija konačno prihvatila luteranizam tijekom 16. stoljeća, jer su monarsi Danske (koji su također vladali Norveškom i Islandom) i monarsi Švedske (koji su vladali i Finskom) prešli na tu vjeru.
U Švedskoj je na čelu reformacije bio Gustav Vasa, izabran za kralja 1523. godine. Trvenje s papom zbog papinog miješanja u švedske crkvene poslove dovelo je do prekida svake službene veze između Švedske i papinstva počev od 1523. godine. Četiri godine kasnije, na skupštini u Västeråsi, kralj je uspio nagovoriti skupštinu da prihvati kralja kao poglavara švedske nacionalnom crkvom. Kralj je dobio u posjed svu crkvenu imovinu, za crkvena imenovanja bilo je potrebno kraljevsko odobrenje, svećenstvo je podlijegalo građanskom zakonu, a "čista Božja Riječ" trebala se propovijedati u crkvama i poučavati u školama - što je zapravo predstavljalo službeno odobrenje luteranskih ideja. Apostolsko nasljedstvo zadržalo se u Švedskoj tijekom reformacije. Usvajanje luteranstva također je bio jedan od glavnih razloga za Dackeovog rata, pobune seljaka u Smålandu.
Pod vladavinom Fredericka I. (1523–1533) Danska je i dalje ostala službeno katolička.[39] Frederick se u početku obvezao progoniti luterane,[40] no ubrzo je usvojio politiku zaštite luteranskih propovjednika i reformatora, od kojih je najpoznatiji bio Hans Tausen.[39] Tijekom njegove vladavine luteranizam je napravio značajan prodor među danskim stanovništvom.[39] Frederick je 1526. godine zabranio papinsku investituru biskupa u Danskoj, a 1527. naredio je da se novi biskupi doprinose plaćaju kruni plaćaju, što je Fredericka zapravo učinilo poglavarom danske crkve.[39] Frederickov sin, Christian, bio je otvoreni luteran, što je spriječilo njegov izbor za prijestolje nakon očeve smrti. Godine 1536, nakon pobjede u Grofovskom ratu, postao je kralj kao Christian III i nastavio reformaciju državne crkve uz pomoć Johannesa Bugenhagena. Do kopenhaške odluke iz 30. listopadu 1536. ukinuta je vlast katoličkih biskupa.[41]
Lutherov utjecaj već je stigao do Islanda prije dekreta kralja Christiana. Nijemci su lovili robu u blizini islandske obale, a Hanza se bavila trgovinom s Islanđanima. Ti Nijemci podigli su luteransku crkvu u Hafnarfjörðuru već 1533. godine. Putem njemačkih trgovinskih veza mnogi su mladi Islanđani studirali u Hamburgu.[42] Godine 1538, kada je kraljevski ukaz o novoj crkvenoj organizaciji stigao na Island, biskup Ögmundur i njegovo svećenstvo su ga osudili, prijeteći izopćenjem za sve koji su se povinovali njemačkoj "herezi".[43] Godine 1539. kralj je na Island poslao novog guvernera Klausa von Mervitza, s mandatom da provede reformu i uzme u posjed crkvenu imovinu.[43] Von Mervitz zauzeo je samostan u Viðeyu uz pomoć svog šerifa Dietricha iz Mindena i njegovih vojnika. Otjerali su redovnike i oduzeli im sve posjede, zbog čega ih je Ögmundur odmah ekskomunicirao.
Odvajanje Engleske crkve od Rima pod Henrijem VIII, koje je započeto 1529. i dovršeno 1537. godine, priključilo je Englesku ovom širokom reformacijskom pokretu. Iako je Robert Barnes pokušao privoljeti Henrija VIII da usvoji luteransku teologiju, on je to odbio 1538. i spalio ga na lomači 1540. godine. Reformatori u Engleskoj crkvi desetljećima su naizmjenično pokazivali naklonost prema katoličkim običajima, s jedne strane, i prema načelima reformacije, s druge, te su tako, u okviru snažno protestantske doktrine, postupno razvijali jednu osobitu tradiciju koja se smatrala "srednjim putom" (via media) između katoličkih i protestantskih običaja.
Engleska reformacija slijedila je drugačiji tijek u odnosu na reformacijske pokrete u kontinentalnoj Europi. U Englesko je već dugo bila prisutna snažna struja antiklerikalizma. Tamo se već iznjedrio lolardski pokret Johna Wycliffea, koji je odigrao važnu ulogu jer je nadahnuo husite u Češkoj. Lolardski je pokret bio suzbijen i stavljen van zakona, pa je teško procijeniti opseg njegovog utjecaja u 1520-ima. Različiti karakter engleske reformacije potječe je najviše iz činjenice da su je u početku vodile političke potrebe Henrija VIII.
Henry je isprva bio iskren katolik, pa je čak i napisao knjigu u kojoj snažno kritizira Luthera. Njegova supruga Katarina Aragonska rodila mu je samo jedno dijete koje je preživjelo djetinjstvo, Mariju. Henry je snažno želio muškog nasljednika, i u tome je mogao računati na podršku mnogih svojih podanika, makar samo zato što su željeli izbjeći još jedan dinastički sukob oko prijestolja, kakav su bili Ratovi dviju ruža.
Pošto mu je odbijen zahtjev za poništenjem braka s Katarinom, kralj Henry odlučio je izdvojiti Englesku crkvu iz vlasti Rima.[44] Zakon o prevlasti 1534. godine priznao je Henryja kao "jedinog vrhovnog poglavara Engleske crkve na zemlji".[45] Između 1535. i 1540. godine, za vrijeme Thomasa Cromwella, na snagu je stupila politika poznata kao "raspuštanje samostana". Na udaru su se našli i štovanje nekih svetaca, određena hodočašća i neka hodočasničkih svetišta. Ogromne količine crkvene zemlje i imovine prešle su u ruke krune i na kraju u ruke plemstva i veleposjednika. Tako stečeni interes stvorio je snažnu silu u koja se zalagala za raspuštanje samostana.
Bilo je i nekih značajnih protivnika Henrijeve reformacije, kao što su Thomas More i kardinal John Fisher, koji su zbog svog protivljenja na kraju pogubljeni. Također je rasla i stranka reformatora koja je bila prožeta kalvinističkim, luteranskim i Zwinglijevim doktrinama koje su tada bile u usponu na kontinentu. Kad je Henry umro, naslijedio ga je njegov protestantski sin Edward VI, koji je, preko svojih ovlaštenih vijećnika (budući da je kralj imao samo devet godina kad je stupio na prijestolje i petnaest kad je umro) vojvode od Somerseta i vojvode od Northumberlanda, naredio uništenje ikona u crkvama i zatvaranje kapela za pjevanja. Za vrijeme Edwarda VI. Engleska crkva približila se kontinentalnom protestantizmu.
Ipak, u širokim slojevima stanovništva religija je u Engleskoj još je uvijek bila u fluidnom stanju. Nakon kratke katoličke obnove za vrijeme Marijine vladavine (1553-1558), tijekom vladavine Elizabete I nastao je labavi konsenzus, iako je to jedna od najznačajnijih točaka sporenja među povjesničarima. Ovaj "Elizabetin dogovor o vjeri" u velikoj je mjeri uobličio anglicizam u osobitu crkvenu tradiciju. Kompromis je bio nelagodan i krivudao je između ekstremnog kalvinizma, s jedne strane, i katoličanstva, s druge. Ali, u usporedbi s krvavim i kaotičnim stanjem u suvremenoj Francuskoj, bio je relativno uspješan, dijelom i zato što je kraljica Elizabeta toliko dugo živjela, te se održao sve do puritanske revolucije ili engleskog građanskog rata u 17. stoljeću.
Uspjeh protureformacije na europskom kontinentu i rast puritanske stranke posvećene daljnjim protestantskim reformama polarizirali su elizabetansko doba, premda je Engleska tek 1640-ih doživjela vjerski sukob koji se može usporediti sa sukobima koje su njezini susjedi pretrpjeli nekoliko generacija ranije.
Rani puritanski pokret (kraj 16. i tijekom 17. stoljeća) bio je po naravi reformirani (ili kalvinistički) i predstavljao je pokret za reformu u Engleskoj crkvi. Njegovo je podrijetlo ležalo u nezadovoljstvu koje je izazivao Elizabetin vjerski dogovor. Željelo se Englesku crkvu učniti više nalik na protestantske crkve u Europi, posebno u Ženevi. Puritanci su se protivili ornamentima i ritualima u crkvama, odbacujući ih kao idolopoklonstvo (ruho, stole, orgulje, klečanje) i nazivajući ih "papinskom pompom i krpama" (popish pomp and rags). Prigovarali su i crkvenim sudovima. Njihovo odbijanje da u potpunosti usvoje sve ritualne upute i formule iz Knjige zajedničke molitve i nametanje njezinog liturgijskog poretka putem zakona i nadzora osnažili su puritanizam i definitivno ga pretvorili u oporbeni pokret.
Kasniji puritanski pokret, čiji se sljednenici često nazivaju disidentima i nekonformistima, na kraju je doveo do stvaranja različitih reformističkih denominacija.
Najpoznatija emigracija u Ameriku bilo je iseljavanje puritanskih separatista iz Anglikanske crkve u Engleskoj. Prvo su pobjegli u Holandiju, a potom u Ameriku kako bi osnovali englesku koloniju Massachusetts u Novoj Engleskoj, koja je kasnije postala jedna od izvornih saveznih američkih država. Ovi puritanski separatisti bili su poznati i kao "Pilgrimi" (dosl. "hodočasnici"). Nakon uspostave kolonije u Plymouthu (koja je postala dijelom kolonije Massachusetts) 1620. godine, ovi su puritanski hodočasnici dobili od kralja Engleske povelju koja je ozakonila njihovu koloniju, što im je omogućilo da trguju i sklapaju poslove s trgovcima u Engleskoj, u skladu s principima merkantilizma. Ova uspješna kolonija, premda su joj počeci bili prilično teški, ojačala je protestantsku prisutnost u Americi, koja je započela u prethodnom desetljeću uspostavljanjem Nove Nizozemske (ranija francuska, španjolska i portugalska naselja bila su rimokatolička) i postala je neka vrsta oaze duhovne i ekonomske slobode, u koju su progonjeni protestanti i druge manjine s Britanskih otoka i Europe (a kasnije i iz cijeloga svijeta) bježali tražeći mir, slobodu i svoju šansu. Puritanci su progonili one drugih vjerskih vjera,[46] na primjer, Anne Hutchinson protjerana je na Rhode Island tijekom antinomijske kontroverze, kvekerica Mary Dyer obješena je u Bostonu jer je više puta prkosila puritanskom zakonu kojim se kvekerima zabranjuje pristup koloniji.[47] Ona je bila jedna od četvero pogubljenih kvakera poznatih kao bostonski mučenici. Pogubljenja su prestala 1661. godine, kada je kralj Charles II izričito zabranio Massachusettsu da pogubi bilo koga zbog ispovijedanja kvekerizma.[48] Godine 1647. Massachusetts je donio zakon kojim se zabranjuje bilo kojem isusovačkom rimokatoličkom svećeniku ulazak na teritorij pod puritanskom jurisdikcijom.[49] Svaka sumnjiva osoba koja se nije mogla opravdati morala biti protjerana iz kolonije; za ponovljeno kazneno djelo bila je propisana smrtna kazna.[50]
Pilgrimi u Novoj Engleskoj iskazivali su radikalno protestantsko protivljenje Božiću, pa je proslava ovog blagdana bila zabranjena u Bostonu od 1659. do 1681. godine.[51] Ovu je zabranu 1681. godine ukinuo guverner Edmund Andros, koga je imenovala Engleska, koji je opozvao i puritansku zabranu svetkovina u subotu navečer.[51] Unatoč ukidanju zabrane, Božić će tek sredinom 19. stoljeća postati popularan praznik u bostinskoj oblasti.[52]
Izvorna namjera kolonista bila je uspostaviti duhovni puritanizam, koji im je bio uskraćen u Engleskoj i ostatku Europe, baviti se mirnom trgovinom s Engleskom i starosjedilačkim stanovništvom, kao i priklanjati kršćanskoj vjeri narode na američkom kontinentu.
Biskup Richard Davies i disidentski protestantski klerik John Penry uveli su kalvinističku teologiju u Wales. Godine 1588. biskup Llandaffa objavio je cijelu Bibliju na velškom jeziku. Prijevod je imao značajan utjecaj na velško stanovništvo i pomogao je učvrščivanju protestantizma među Velšanima.[53] Velški protestanti koristili su model sinode u Dordrechtu iz 1618–1619. godine. Kalvinizam se razvio tijekom puritanskog razdoblja, nakon obnove monarhije pod Charlesom II, i u okviru kalvinističkog metodističkog pokreta Walesa. Međutim, Calvinova djela bila su u Walesu slabo dostupna prije sredine 19. stoljeća.[54]
Reformacija je u Škotskoj u crkvenom smislu kulminirala uspostavljanjem crkve u skladu s reformističkim principima, a u političkom smislu trijumfom engleskog utjecaja nad francuskim. John Knox smatra se vođom škotske reformacije.
Reformacijski parlament 1560. godine odbacio je papinu vlast donošenjem Zakona o papskoj jurisdikciji te je zabranio misno slavlje i odobrio protestantsko ispovijedanje vjere. Sve to omogućila je revolucija protiv francuske hegemonije pod režimom regentice Marije od Guisea, koja je upravljala Škotskom u ime svoje odsutne kćeri Marije, škotske kraljice (tada također supruge francuskog kralja).
Iako je protestantizam relativno lako trijumfirao u Škotskoj, preostalo je utvrditi točan oblik protestantizma. U 17. stoljeću odvijala se složena borba između prezbiterijanizma (osobito kovenantera) i episkopalizma. Prezbiterijanci su na kraju osvojili kontrolu nad Škotskom crkvom, koja je nastavila imati važan utjecaj na prezbiterijanske crkve širom svijeta, ali je Škotska zadržala i relativno veliku episkopalnu manjinu.
Reformacija u Irskoj bio je pokret za reformu vjerskog života i institucija koji je u Irsku uvela engleska administracija po nalogu engleskog kralja Henryja VIII. Njegova želja za poništenjem braka bila je poznata kao "kraljeva velika stvar". Na kraju je papa Klement VII. odbio kraljevu molbu; stoga je postalo neophodno da kralj potvrdi svoje gospodstvo nad Rimokatoličkom crkvom u svom kraljevstvu, kako bi svojim željama dao pravno dejstvo. Engleski parlament potvrdio je kraljevu prevlast nad Crkvom u Kraljevini Engleskoj. Ovaj izazov papinskoj prevlasti rezultirao je raskidom s Rimokatoličkom crkvom. Do 1541. godine irski parlament pristao je promijeniti status zemlje iz statusa lordstva (lordship) u status Kraljevine Irske.
Za razliku od sličnih vjerskih reformističkih pokreta na europskom kontinentu, različite faze engleske reformacije, kako se ona razvijala u Irskoj, uglavnom su bile pokretane promjenama vladine politike, na što se javno mnijenje u Engleskoj postupno prilagođavalo. Međutim, nekoliko faktora zakompliciralo je usvajanje vjerskih inovacija u Irskoj; većina tamošnjeg stanovništva držala se Rimoatoličke crkve. Međutim, u gradu Dublinu reformacija je pustila koren pod pokroviteljstvom dublinskog nadbiskupa Georgea Brownea.
.jpg)
Osim valdenga, koji su već bili prisutni u Francuskoj, protestantizam se proširio i iz njemačkih zemalja, gdje su protestanti dobili nadimak hugenoti; to je na kraju dovelo do dugotrajnih građanskih ratova.
Iako osobno nije bio zainteresiran za vjersku reformu, Franjo I (vladao 1515-1547) u početku je iskazivao tolerantni stav, u skladu sa svojim zanimanjem za humanistički pokret. To se promijenilo 1534. godine, kad je došlo do tzv. "slučaja s plakatima". Tom su prilikom protestanti osudili katoličku misu postavljajući plakate širom Francuske, čak i do kraljevskih odaja. Tijekom tog razdoblja, kad je pitanje vjere ušlo u sferu politike, Franjo je taj pokret shvatio kao prijetnju za stabilnost kraljevstva.
Nakon "afere plakata", krivci su uhićeni i najmanje desetak heretika je pogubljeno, a progon protestanata je pojačan.Following the Affair of the Placards, culprits were rounded up, at least a dozen heretics were put to death, and the persecution of Protestants increased.[55] Jedan od onih koji su u to vrijeme pobjegli iz Francuske bio je Jean Calvin, koji se preselio u Basel 1535. godine, prije no što se na kraju nastanio u Ženevi 1536. godine. Izvan dosega francuskih kraljeva u Ženevi, Calvin se i dalje zanimao za vjerska pitanja svog rodnog kraja, uključujući obuku svećenika za protestantske zajednice u Francuskoj.
Kako se broj protestanata u Francuskoj povećavao, tako je rastao i broj heretika u zatvorima koji čekaju suđenje. U pokušaju da smanji broj takvih sudskih slučajeva u Normandiji, 1545. godine normandijski parlament ustanovio je specijalni sud koji je bio nadležan samo za suđenje hereticima.[56][57] Kada je Henrik II došao na francukso prijestolje 1547. godine, progon protestanata se pojačao, a u parlementu u Parizu također su uspostavljeni posebni sudovi za suđenje hereticima. Ti su sudovi bili poznati kao "La Chambre Ardente" ("vatrena komora") zbog svoje reputacije izricanja smrtnih kazni na vješalima u plamenu.[58]
Usprkos žestokom progonu koji je pokrenuo Henrika II, Reformirana crkva Francuske, uglavnom kalvinistička po vjerskom usmjerenju, neprestano je napredovala u velikim dijelovima nacije, u urbanoj buržoaziji i dijelovima aristokracije, budući da je bila osobito privlačna ljudima koji su se osjećali otuđenima od tvrdokornosti i samozadovoljstva Katoličke crkve.
Francuski protestantizam, iako se njegova privlačnost povećala pod progonom, poprimio je izrazito politički karakter, što je postalo još očitije kad je tijekom 1550-ih veći broj plemića prešao na protestantsku vjeru. To je stvorilo preduvjete za niz povremenih destruktivnih sukoba, poznatih kao "Ratovi oko religije". Građanski ratovi dobili su zamah iznenadnom smrću Henrika II. 1559. godine, čime je započelo dulje razdoblje slabljenja moći francuske krune.
Neprijateljstvo i gnjev postali su tipične karakteristike tog vremena, što se najjasnije pokazalo u masakru na Dan sv. Bartolomeja u kolovozu 1572. godine, kada je katolička stranka ubila između 30.000 i 100.000 hugenota diljem Francuske. Ratovi su se završili tek kad je Henrik IV, i sam bivši hugenot, izdao Nanteski edikt (1598), gdje je obećao službenu toleranciju protestantske manjine, ali pod vrlo ograničenim uvjetima. Katoličanstvo je ostalo službena državna religija, a francuski protestantizam postupno je opadao tijekom sljedećeg stoljeća, što je kulminiralo Ediktom iz Fontainebleaua, koji je 1685. izdao Luj XIV, a kojim je ukinut Nantski edikt i katoličanstvo proglašeno jedinom zakonitom religijom Francuske, što je dovelo do toga da su neki hugenoti živjeli kao nikodemiti, tj. kriti svoju pravu vjeru.[59] Kao odgovor na Edikt iz Fontainebleaua, Frederick William I, izbornik Brandenburga objavio je Potsdamski edikt (listopad 1685), kojim je hugenotskim izbjeglicama odobrio besplatan prolaz i oslobođenje od poreza na deset godina.
Krajem 17. stoljeća, između 150 i 200 tisuća hugenota pobjeglo je u Englesku, Nizozemsku, Prusku, Švicarsku te u engleske i nizozemske prekomorske kolonije.[60] Znatnija protestantska zajednica u Francuskoj zadržala se u regiji Cévennes. Posebna protestantska zajednica, luteranske vjere, postojala je u novoosvojenoj provinciji Alsaceu, budući da na njen status nije utjecao Edikt iz Fontainebleaua.
Početkom 16. stoljeća Španjolska je u nekoliko aspekata imala drugačije političke i kulturne značajke u odnosu na svoje zapadne i srednjoeuropske susjeda, što je utjecalo na mentalitet i reakciju naroda na reformaciju. Španjolska, koja je tek nedavno uspjela dovršiti ponovno osvajanje poluotoka od Mavara 1492. godine, bila je zaokupljena preobraćivanjem na kršćansku vjeru muslimanskog i židovskog stanovništva u novoosvojenim područjima, u koju je svrhu 1478. godine uspostavljena španjolska inkvizicija. Španjolski vladari naglašavali su političko, kulturno i vjersko jedinstvo, a u vrijeme luteranske reformacije španjolska je inkvizicija bila na djelu već 40 godina i imala je sposobnost brzog progona bilo kojeg novog pokreta koji su čelnici Katoličke crkve smatrali vjerskom heterodoksijom.[61] Karlo V. nije želio podjele u Španjolskoj ili u ostatku habsburške Europe, a u svjetlu stalne prijetnje Osmanlija, radije je želio da se sama Rimokatolička crkva iznutra reformira. To je dovelo do protureformacije u Španjolskoj 1530-ih. Tijekom 1520-ih španjolska je inkvizicija stvorila atnosferu sumnje i nastojala je iskorijeniti svaku vjersku misao koja se čini sumnjivom. Već je 1521. godine papa napisao pismo španjolskom vladaru upozoravajući da se u Španjolskoj ne smije dopustiti ponavljanje nemira kakvi su viđeni u sjevernoj Europi. Između 1520. i 1550. godine tiskare u Španjolskoj bile su strogo kontrolirane, a bilo kakve knjige protestantskog učenja zabranjene.
Između 1530. i 1540. protestantizam u Španjolskoj još uvijek je mogao potajno steći sljedbenike, a u gradovima poput Seville i Valladolida pristaše bi se potajno sastajali u privatnim kućama kako bi molili i proučavali Bibliju.[62] Broj protestanata u Španjolskoj u to se vrijeme procjenjivao u raspomnu između 1.000 i 3.000, uglavnom među intelektualcima do kojih su došli spisi poput Erazmovih. Među značajnim reformatorima bili su Juan Gil i Juan Pérez de Pineda, koji su kasnije pobjegli i surađivali s drugima, poput Francisca de Enzinasa, na prevođenju grčkog teksta Novog zavjeta na španjolski jezik, što je dovršeno 1556. godine. Španjolci su protestantske spise krijumčarili u Španjolsku, kao npr. Julián Hernández, kojeg je 1557. inkvizicija osudila i spalila na lomači. Za vrijeme Filipa II, konzervativci u španjolskoj katoličkoj crkvi zbili su svoje redove i pojačali pritisak, a oni koji su odbili odustati, poput Rodriga de Valera, osuđeni su na doživotni zatvor. U svibnju 1559. šesnaest španjolskih luterana spaljeno je na lomači: četrnaest je zadavljeno prije nego što je spaljeno, dok su dvoje izgorjeli živi. U listopadu je pogubljeno još trideset. Španjolski protestanti koji su uspjeli pobjeći iz zemlje mogli su se naći u najmanje desetak gradova u Europi, poput Ženeve, gdje su neki od njih prihvatili kalvinistička učenja. Podršku onima koji su pobjegli u Englesku dala je Crkva Engleske.
Kraljevina Navara, iako se u vrijeme protestantske reformacije radilo o manjoj kneževini teritorijalno ograničenoj na južnu Francusku, imala je za vladare francuske hugenotske monarhe, uključujući Henrika IV i njegovu majku Juanu III Navarsku, odanu katolkinju. Po dolasku protestantske reformacije, kalvinizam je došao do nekih Baska putem prijevoda Biblije na baskijski jezik koji je sastavio Joanes Leizarraga. Kao kraljica Navare, Juana III. naručila je za svoje podanike prijevod Novog zavjeta na baskijski[n 3] i na bearnski jezik, kako bi ih u korist svojih podanika.
Molinizam je unutar Rimokatoličke crkve pružao jednu vrstu soteriologije koja je nalikovala protestantskoj.
Tijekom razdoblja reformacije protestantizam je u Portugalu bio neuspješan, jer je njegovo širenje bilo otežano iz razloga koji su bili vrlo slični okolnostima u Španjolskoj.
Reformaciju u Nizozemskoj, za razliku od mnogih drugih zemalja, nisu pokrenuli vladari njezinih Sedamnaest provincija, već mnoobrojni narodni pokreti koji su, sa svoje strane, bili ojačani dolaskom protestantskih izbjeglica iz drugih dijelova kontinenta. Dok je anabaptistički pokret uživao popularnost u ovoj oblasti u prvim desetljećima reformacije, kalvinizam je u obliku Nizozemske reformirane crkve postao dominantna protestantska vjera u zemlji od 1560-ih godina nadalje. Početkom 17. stoljeća unutarnji teološki sukob u kalvinističkoj crkvi između dva pravca kalvinizma, gomarista i liberalnih Arminijana (ili Remonstranata), završio se tako da je gomarski kalvinizam postao de facto državna religija.
Prva dva luteranska mučenika bili su monasi iz Antwerpena, Johann Esch i Heinrich Voes, koji su spaljeni na lomači kad se nisu htjeli odreći svoje vjere. Snažan progon protestanata koji je porkrenula španjolska vlast Filipa II. doprinio je želji za neovisnošću u provincijama, što je dovelo do Osamdesetogodišnjeg rata i, na kraju, do odvajanja pretežno protestantske Nizozemske Republike od Južne Nizozemske, koja je bila pretežno katolička i čiji se teritorij otprilike poklapa s današnjom Belgijom. Na vrhuncu belgijske reformacije, 1566. godine, tamo je živjelo oko 300.000 protestanata, koji su činili 20 odsto belgijskog stanovništva.[63]
Luksemburg, koji je bio dijelom španjolske Nizozemske, ostao je privržen rimokatoličanstvu, a protestantizam je bio zakonom zabranjen sve do 1768. godine.
Velik dio stanovništva Kraljevine Mađarske usvojio je protestantizam tijekom 16. stoljeća. Nakon bitke kod Mohača 1526. godine, mađarski narod bio je razočaran nesposobnošću vlade da ga zaštiti i okrenuo se vjeri za koju je smatrao da će mu uliti snagu potrebnu za otpor osvajaču. Pronašli su to u učenju protestantskih reformatora poput Martina Luthera. Širenju protestantizma u ovoj zemlji pomogla je velika etnička njemačka manjina koja je mogla razumjeti i prevesti djela Martina Luthera. Dok se luteranizam učvrstio među stanovništvom koje govori njemački i slovački jezik, kalvinizam je postao široko prihvaćen među etničkim Mađarima.
Na neovisnijem sjeverozapadu zemlje, vladari i svećenici, zaštićeni sada Habsburškom Monarhijom, koja je krenula u borbu protiv Turaka, branili su staru katoličku vjeru. Gdje god su mogli, zatvarali su protestante u zatvor i osuđivali ih na smrt. Takve su snažne mjere samo raspirivale plamen prosvjeda. Među vođama protestanata bili su Mátyás Dévai Bíró, Mihály Sztárai, István Szegedi Kis i Ferenc Dávid.
Protestanti su vjerojatno bili većina među mađarskim stanovništvom krajem 16. stoljeća, ali protureformacijski napori u 17. stoljeću preokrenuli su većinu kraljevstva u katoličanstvo. Ostala je značajna protestantska manjina, koja se većinom držala kalvinističke vjere.
Godine 1558. transilvanijski sabor u Turdi objavila je slobodu ispovijedanja i katoličke i luteranske vjere, ali je zabranila kalvinizam. Deset godina kasnije, 1568, sabor je proširio tu slobodu, izjavivši da "niko ne smije nikoga zastrašivati zatočenjem ili protjerivanjem zbog njegove vjere". Četiri vjere proglašene su "prihvaćenim" (recepta) religijama (četvrta je unitarizam, koji je postao službenim 1583. godine kao vjera jedinog unitarističkog kralja, Ivana II. Žigmunda Zapolje, vladao 1540-1571), dok je istočno pravoslavno kršćanstvo bilo "tolerirano" (iako je gradnja pravoslavnih crkava od kamena bila zabranjena). Tijekom Tridesetogodišnjeg rata, habsburška Kraljevina Mađarska priklonila se katoličkoj strani, sve dok se Transilvanija nije pridružila protestantskoj strani.
Između 1604. i 1711. godina došlo je do niza protuhabsburških pobuna, u kojima su se zahtijevala jednaka prava i slobode za sve kršćanske denominacije, s različitim uspjehom; ustanci su obično kretali iz Transilvanije. Protureformacijski napori Habsburga u 17. stoljeću preokrenuli su veći dio kraljevstva na katoličanstvo.
Središte protestantskog učenja u Mađarskoj već je nekoliko stoljeća bilo Sveučilište u Debrecenu. Osnovano 1538. godine, to se sveučilište nalazilo na području istočne Mađarske koje je bilo pod osmanlijskom vlašću tijekom 1600-ih i 1700-ih, pa mu je na ruku išla islamska tolerancija i tako je izbjeglo protureformacijski progon.
Transilvanija u današnjoj Rumunjskoj važila je za "odlagalište nepoželjnih" u Habsburškoj Monarhiji. Tamo su se nasilno slali ljudi koji se nisu slagali s voljom Habsburgovaca i vođa Katoličke crkve. Stoljeća ove prakse omogućili su da se u Rumunjskoj pojave različite protestantske tradicije, uključujući luteranstvo, kalvinizam i unitarizam.
U Moldaviji, reformacija nije imala značajnijeg odjeka, osim što su u Besarabiji osnovane jedna kongregacija husita i jedna kongregacija kalvinista širom Besserabia. Tijekom razdoblja reformacije Moldavija je više puta napadana.
Kalvinizam bio je popularan među Mađarima koji su naseljavali jugozapadne dijelove današnje Ukrajine. Njihovi su potomci još uvijek tamo mogu naći, poput Supkarpatske reformirane crkve.
U Belorusiji, prva protestantska kongregacija osnovana je u Brest-Litovsku u reformiranoj tradiciji, a Bjeloruska evangelistička reformirana crkva postoji i danas.
Glas o protestantskim reformatorima stigao je u Italiju 1520-ih, ali nikada nije uhvatio čvršćeg korena. Razvoj protestantskih ideja u Italiji zaustavili su protureformacija, inkvizicija, ali i nezainteresiranost stanovništva za njih. Ne samo da je Crkva bila vrlo agresivna u istrazi i suzbijanju hereze, već je nedostajalo i protestantsko vodstvo. Nitko nije preveo Bibliju na talijanski jezik; malo je spisa napisano na protestantske teme. Nije se pojavila niti jedna nit protestantizma. Malobrojni propovjednici koji su se zanimali za "luteranstvo", kako se protestantizam općenito nazivao u Italiji, bili su potisnuti ili su otišli u progonstvo u sjeverne zemlje, gdje je njihova poruka dobro prihvaćena. Kao rezultat toga, reformacija nije imala gotovo nikakav trajni utjecaj u Italiji, osim jačanja Katoličke crkve i poticaja za još jače protureformacijske napore.[64][65]
Neki su protestanti napustili Italiju i postali istaknuti aktivisti europske reformacije, uglavnom u Poljsko-Litvanskoj Uniji (npr. Giorgio Biandrata, Bernardino Ochino, Giovanni Alciato, Giovanni Battista Cetis, Fausto Sozzini, Francesco Stancaro i Giovanni Valentino Gentile), koji su tamo propagirali antitrinitarijanizam i bili glavni motivatori pokreta Poljske braće.[66] Neki su također pobjegli u Englesku i Švicarsku, uključujući Petra Vermiglija.
Godine 1532. Valdenzi, koji su već bili prisutni stoljećima prije reformacije, udružili su se i usvojili kalvinističku teologiju. Valdenška crkva preživjela je u zapadnim Alpama mnoge progone, pa i danas postoji kao jedna od protestantskih crkava u Italiji.[67]
U prvoj polovici 16. vijeka ogromna Poljsko-Litvanska Unija bila zemlja mnogih vjeroispovijesti, ali Rimokatolička crkva i dalje je dominirala. Reformacija je u Poljsku stigla 1520-ih i brzo stekla popularnost među stanovnicima onih područja u kojima se većinski govorio njemački, kao što su Gdańsk, Toruń i Elbląg. U Koenigsbergu je 1530. godine objavljen Lutherov Mali katekizam na poljskom jeziku. Prusko Vojvodstvo, koje je bilo poljski feud, pojavilo se kao ključno središte pokreta, s brojnim tiskarama koje su izdavale ne samo Bibliju, već i katekizme, na njemačkom, poljskom i litavskom jeziku.
Luteranstvo je steklo popularnost u sjevernom dijelu zemlje, dok je kalvinizam privukao interes plemstva (poznatog kao šljahta, uglavnom u Malopoljskoj i Velikoj Kneževini Litvaniji. Nekoliko tiskara otvoreno je u Malopoljskoj sredinom 16. vijeka u mjestima kao što Słomniki i Raków. U to su vrijeme menoniti i Češka braća došli u Poljsku, a potonji su se uglavnom nastanili u Velipoljskoj oko Leszna. Godine 1565. godine pojavila su se Poljska braća kao još jedan reformacijski pokret.
U 16. vijeka Poljsko-Litvanska Unija bila je jedinstvena u Europi zbog raširene vjerske tolerancije, koju je potvrdila Varšavska konfederacija. Godine 1563. objavljena je Brestovska Biblija. Razdoblje tolerancije završilo se za vladavine kralja Sigismunda III. Vase, koji je bio pod snažnim utjecajem Petra Skarge i drugih isusovaca. Nakon Potopa, kako se naziva gotovo 20-godišnje razdoblje neprekinutih ratova sredinom 17. vijeka, u kojima su svi neprijatelji Poljske bili ili protestanti ili pravoslavci, stav Poljaka se promijenio. Protureformacija je prevladala: 1658. godine poljska braća bila su prisiljena napustiti zemlju, a 1666. godine sejm je zabranio otpadništvo od katoličanstva u bilo koju drugu denominaciju, pod prijetnjom smrtne kazne. Konačno, 1717. godine tzv. tihi sejm zabranio je nekatolicima da postanu zastupnici u parlamentu.
Među najvažnijim protestantima Poljsko-Litvanske Unije bilu su Mikołaj Rej, Marcin Czechowic, Andrzej Frycz Modrzewski i Symon Budny.
U Sloveniji, Primož Trubar značajan je jer je konsolidirao slovenskog jezika i smatra se ključnom figurom slovenske kulturne povijesti i u mnogim aspektima jednom od najvećih slovenskim povijesnih ličnosti.[68] Trubar je bio je ključna figura protestantske crkve slovenskih zemalja, budući da je bio njezin osnivač i prvi poglavar. Prve knjige na slovenskom jeziku, Katekizem v slovenskem jeziku i Abecedarium, napisao je Trubar.[69]
U Hrvatskoj, luteranizam je dosegnuo sjeverne dijelove zemlje. Matija Vlačić Ilirik (Matthias Flacius Illyricus, 1520–1575) iz Labina u Istri, u kojoj su humanistički centri bili i Kopar i Piran, najvažniji je među hrvatskim humanistima protestantima. Cijeli je život proveo je u Njemačkoj i bio je suradnik Luthera i Melanchthona. Nakon Lutherove smrti, kad su mnogi protestantski prvaci postali zagovornici postupne borbe i kompromisa s Rimom, Vlačić je bio najgorljiviji zastupnik Lutherovih ideja i konačno začetnik nove, radikalne struje, nazvane po njemu flacijanizam. Zbog beskompromisnog stava bio je do kraja života proganjan od Katoličke crkve. Njegova teološka, filozofska, istorijska i filološka djelatnost je ogromna: ostavio je više od 300 knjiga i kraćih spisa. Glavna su mu dela Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis, 1556), u kojem je prikazao 650 svedoka, otpadnika od rimske crkve, te Ključ Svetoga pisma (Clavis scripturae sacrae, 1567), enciklopedijski rječnik hebreizama, koji je postao temeljno djelo protestantskog tumačenja Biblije.[70]
Protestantska učenja zapadne crkve nakratko su bila usvojena i u istočnoj pravoslavnoj crkvi preko grčkog ekumenskog patrijarha Kirila Lukarisa 1629. godine objavljivanjem Ispovijedi (Confessio), odnosno kalvinističke doktrine, u Ženevi. Faktori koji su utjecali na njihovu odluku da usvoje aspekte reformacije uključivali su povijesni rivalitet i nepovjerenje između grčke pravoslavne i rimokatoličke crkve, kao i zabrinutost zbog jezuitskih svećenika koji su ulazili u grčke zemlje u nastojanju da prošire učenja protureformacije među grčkim stanovništvom. Lukaris je naposljetku sponzorirao prijevod Novoga zavjeta na novogrčki jezik koji je sačiinio Maksim sa Galipolja i koji je objavljen je u Ženevi 1638. godine. Nakon Lukarisove smrti 1638. konzervativne frakcije istočne pravoslavne crkve održale su dvije sinode, Carigradsku sinodu (1638) i Jašku sinodu (1642), na kojima su kritizirane provedene reforme. Naposljetku, na sazivu iz 1672. pod vodstvom jeruzalemskog patrijarha Dositeja II, službeno su osuđene kalvinističke doktrine.
Ne postoji opća suglasnost o tome kada se reformacija završila. Različita tumačenja ističu različite datume, čitava razdoblja ili tvrde da reformacija zapravo nikada nije završila. Međutim, postoji nekoliko popularnih tumačenja koje koriste veće skupine znanstvenika.
- U povijesti teologije ili filozofije, doba reformacije završilo je s dolaskom "razdoblja pravovjerja". To razdoblje, koje se također naziva skolasticizmom 17. stoljeća, započelo je s Tridentskim saborom 1545- 1563. godine, s anglikanskih Trideset devet članova iz 1562. godine, s Knjigom suglasnosti iz 1580. godine i drugim ispovijedanjima vjere. Razdoblje pravovjerja završilo je nastupanjem doba pijetizma i prosvjetiteljstva.
- Vestfalski mir mogao bi se smatrati događajem koji je okončao reformaciju.
- Neki Tvrde da reformacija nikada nije završila jer su se nove crkve otcijepile od Katoličke crkve (npr. Starokatolička crkva, Poljska nacionalna katolička crkva itd.), kao i sve protestantske crkve koje danas postoje. Međutim, nijedna crkva koja se odvojila od Katoličke crkve nakon 17. stoljeća nije to učinila na temelju onih ideja koje su pokrenule i motivirale reformaciju.
.jpg)
Reformacija je dovela do niza vjerskih ratova koji su kulminirali Tridesetogodišnjim ratom (1618-1648), koji je opustošio veći dio Njemačke, usmrtivši između 25% i 40% cjelokupnog stanovništva.[71] Rimokatolička kuća Habsburg i njezini saveznici borili su se protiv protestantskih kneževa Njemačke, koje su u različito vrijeme podržavale Danska, Švedska i Francuska. Habsburgovci, koji su vladali Španjolskom, Austrijom, češkim zemljama, Mađarskom, slovenskim zemljama, španjolskom Nizozemskom i velikim dijelovima Njemačke i Italije, bili su odani branitelji Rimokatoličke crkve. Neki povjesničari vjeruju da se doba reformacije približilo kraju kada se rimokatolička Francuska svrstala na stranu protestantskih država protiv dinastije Habsburg. Po prvi puta od vremena Martina Luthera, politička i nacionalna uvjerenja odnijela su u Europi prevagu nad vjerskim uvjerenjima.
Dva glavna zaključka Vestfalskog mira, kojim je završen Tridesetogodišnji rat, bila su:
- Sve stranke će priznati Augsburški mir iz 1555. godine, kojim svaki vladar ima pravo odrediti religiju svoje države, pri čemu su opcije bile katoličanstvo, luteranstvo i, sada pridodan, kalvinizam (načelo cuius regio, eius religio).
- Kršćanima koji žive u kneževinama gdje njihova vjeroispovijest nije jedna od zvaničnih crkava zajamčeno je pravo da svoju vjeru ispovijedaju javno tijekom dodijeljenih sati i privatno po svojoj volji.
Ovaj je mirnovni ugovor efektivno okončao paneuropsku političku moć papinstva. Papa Inocent X. proglasio je taj ugovor "ništavnim, nevažećm, nevaljanim, nepravnim, nepravednim, prokletim, uvredljivim, neiskrenim, bez značenja i učinka za sva vremena" u svojoj buli Zelo Domus Dei. Europski vladari, kako katolici tako i protestanti, ignorirali su ovu njegovu osudu.[72]
Znanstvenici su utvrdili niz posljedica protestantske reformacije vezanih za razvoj ljudskog potencijala, protestantsku etiku, ekonomski razvoj, državnu upravu, kao i neke "mračne" ishode:[25]
U domeni razvoja ljudskog potencijala, kao posljedice reformacije zapažaju se: viša stopa pismenosti;[73] snižene razlike između pripadnika muškog i ženskog spola u pogledu pohađanja škole i stope pismenosti;[74] viša stopa upisa u osnovnu školu;[75] povećana javna izdvajanja za školstvo i viši stupanj obrazovanja među pripadnicima vojske;[76] veće sposobnosti čitanja, računanja i pisanja te poznavanja povijesti.[77]
U domeni protestantske etike, kao posljedice protestantizma zapažaju se sljedeće pojave: veći broj radnih sati;[78] različiti stavovi protestanata i katolika prema radu;[79] manji broj referenduma o pitanjima dokolice, državnog uplitanja i preraspodjele sredstava u švicarskim kantonima s više protestanata;[80] manje zadovoljstvo životom u trenutku nezaposlenosti;[81] protržišni stavovi;[82] razlike u prihodima između protestanata i katolika.[73]
U domeni ekonomskog razvoja, zapažaju se sljedeće posljedice reformacije: različite razine prihoda od poreza na dohodak po stanovniku, postotak radne snage u proizvodnji i uslugama te prihodi muških učitelja u osnovnoj školi;[73] protestantski gradovi su doživjeli veći porast;[83][84] veće poduzetništvo među pripadnicima vjerskih manjina u protestantskim državama;[85][86] različita socijalna etika.[87]
U domeni uprave, kao posljedice reformacije izdvajaju se ove pojave: reformacija se smatra jednim of ključnih faktora u razvoju državnog sustava uprave;[88][89] reformacija se smatra jednim of ključnih faktora u razvoju transnacionalnih pokreta koji propagiraju određena stanovišta;[90] reformacija je izvršila utjecaj na zapadnu pravnu tradiciju;[91] uspostava državnih crkava;[92] osnutak sustava za podršku siromašnim i uošće socijalnih državnih sustava.[93][94]
Od "mračnih" posljedica reformacije izdvajaju se sljedeće: suđenja vješticama postala su češća u oblastima gdje su se protestanti i katolici borili za naklonost vjernika;[95] protestanti su prije glasali za naciste nego njemački katolici[96] (Christopher J. Probst u svojoj knjizi Demoniziranje Židova: Luther i protestantska crkva u nacističkoj Njemačkoj (2012) pokazuje da je velik broj njemačkog protestantskog svećenstva i teologa tijekom nacističkog Trećeg Reicha koristio Lutherove neprijateljske publikacije prema Židovima i židovstvu kako bi opravdali antisemitsku politiku nacionalsocijalista);[97] viša stopa samoubojstava i veća društcvena prihvatljivost samoubojstva.[98][99]
Margaret C. Jacob tvrdi da je došlo do dramatičnog pomaka u historiografskom proučavanju reformacije. Do 1960-ih povjesničari su svoju pozornost uglavnom usmjeravali na velike vođe i teologe 16. stoljeća, posebno Luthera, Kalvina i Zwinglija. Njihove su ideje detaljno proučene. Međutim, uspon nove discipline povijesti društva 1960-ih gleda na povijest odozdo prema gore, a ne od vrha prema dolje. Povjesničari su se počeli koncentrirati na vrijednosti, uvjerenja i ponašanje naroda a ne samo njihovih vođa. Jacob zaključuje da se "u suvremenoj nauci na reformaciju danas gleda kao na veliki kulturni preokret, na društveni i popularni pokret, koji je zbog svoje raznolikosti izniveliran i bogat".[100]
- ↑ U konačnici, iako je naglasak reformacije na čitanju svetih spisa bio jedan od ključnih faktora u razvoju pismenosti, utjecaj same štampe, veća dostupnost štampanih djela po nižoj cijeni i pojačana pažnja na edukaciju kao ključni faktor u dobijanju unosnih radnih pozicija, bili su također značajni faktori.[20]
- ↑ U prvom desetljeću reformacije Lutherova poruka prerasla je u pokret, a izdavanje vjerskih brošura u Njemačkoj doseglo je svoj vrhunac.[23]
- ↑ Rukopis svećenika Joanesa Leizarrage smatra se kamenom temeljcem u baskijskoj književnosti i prvim pokušajem u pravcu standardizacije baskijskog jezika.
- ↑ Armstrong, Alstair (2002). European Reformation: 1500–1610 (Heinemann Advanced History): 1500–55. Heinemann Educational. ISBN 0435327100.
- ↑ Oberman and Walliser-Schwarzbart Luther: Man between God and the Devil str.54–55
- ↑ Douglas (ed.) "Wycliffe, John" New International Dictionary of the Christian Church
- ↑ Hussites, Encyclopædia Britannica Eleventh Edition.
- ↑ Patrick Renaissance and Reformation str. 1231.
- ↑ "Fresco fragment revives Papal scandal". BBC News. 2.1 jula 2007.
- ↑ „The Death of Alexander VI, 1503”. Eyewitness to History. 2007. Pristupljeno 27 July 2014.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Froom 1948: str. 243–244
- ↑ Froom 1950: str. 21
- ↑ Schofield Martin Luther p. 122
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 Rubin, "Printing and Protestants" Review of Economics and Statistics pp. 270–286
- ↑ Atkinson Fitzgerald "Printing, Reformation and Information Control" Short History of Copyright str. 15–22
- ↑ Whaley, str. 222.–223., 226.
- ↑ Whaley, str. 222.–223.
- ↑ Yarnell III, str. 95.–96.
- ↑ Whaley, str. 220.
- ↑ Horsch, John (1995.). Mennonites in Europe. Herald Press. str. 299. ISBN 978-0836113952.
- ↑ Euan Cameron (1991). The European Reformation. New York: Oxford University Press. ISBN 0-19-873093-4.
- ↑ Euan Cameron (1 March 2012). The European Reformation. OUP Oxford. ISBN 978-0-19-954785-2.
- ↑ Pettegree Reformation World str. 543.
- ↑ 21,0 21,1 „Media, Markets and Institutional Change: Evidence from the Protestant Reformation”.
- ↑ 22,0 22,1 Edwards Printing, Propaganda, and Martin Luther.
- ↑ Pettegree and Hall "Reformation and the Book Historical Journal p. 786
- ↑ Weimer "Luther and Cranach" Lutheran Quarterly pp. 387–405
- ↑ 25,0 25,1 25,2 Becker, Sascha O.; Pfaff, Steven; Rubin, Jared. „Causes and Consequences of the Protestant Reformation”. Explorations in Economic History. DOI:10.1016/j.eeh.2016.07.007.
- ↑ Iyigun, Murat (2008-11-01). „Luther and Suleyman” (en). The Quarterly Journal of Economics 123 (4): 1465–1494. DOI:10.1162/qjec.2008.123.4.1465. ISSN 0033-5533.
- ↑ 27,0 27,1 Cantoni, Davide (2012-05-01). „Adopting a New Religion: the Case of Protestantism in 16th Century Germany*” (en). The Economic Journal 122 (560): 502–531. DOI:10.1111/j.1468-0297.2012.02495.x. ISSN 1468-0297.
- ↑ 28,0 28,1 Kim, Hyojoung; Pfaff, Steven (2012-04-01). „Structure and Dynamics of Religious Insurgency Students and the Spread of the Reformation” (en). American Sociological Review 77 (2): 188–215. DOI:10.1177/0003122411435905. ISSN 0003-1224. Arhivirano iz originala na datum 2021-09-08. Pristupljeno 2017-01-10.
- ↑ Pfaff, Steven (2013-03-12). „The true citizens of the city of God: the cult of saints, the Catholic social order, and the urban Reformation in Germany” (en). Theory and Society 42 (2): 189–218. DOI:10.1007/s11186-013-9188-x. ISSN 0304-2421.
- ↑ Ekelund, Jr., Robert B.; Hébert, Robert F.; Tollison, Robert D. (2002-06-01). „An Economic Analysis of the Protestant Reformation”. Journal of Political Economy 110 (3): 646–671. DOI:10.1086/339721. ISSN 0022-3808.
- ↑ 31,0 31,1 „Malthus Meets Luther: the Economics Behind the German Reformation”.
- ↑ Becking, Bob; Cannegieter, Alex; van er Poll, Wilfred (2016). From Babylon to Eternity: The Exile Remembered and Constructed in Text and Tradition. Routledge. str. 91. ISBN 978-1-134-90386-3.
- ↑ [file:///C:/Users/imesner/Downloads/521_537.pdf D. Turalija, ""Krivnja, kajanje i pomirenje u konceptualnoj perspektivi Svetoga pisma i kršćanskih denominacija", Diacovensia : teološki prilozi, Vol. 24 No. 4, 2016, str. 535.]
- ↑ „Martin Luther's Definition of Faith”. projectwittenberg.org. Pristupljeno 16 April 2018.
- ↑ „Preface to Romans by Martin Luther”. www.ccel.org. Pristupljeno 16 April 2018.
- ↑ „The Elector Frederick the Wise”. www.reformation.org. Arhivirano iz originala na datum 2021-03-03. Pristupljeno 2020-03-14.
- ↑ Estep, p. 190.
- ↑ Estep, p. 150.
- ↑ 39,0 39,1 39,2 39,3 Lockhart 2007, str. 61
- ↑ Lockhart 2007, str. 60
- ↑ Berntson 2006: str. 64
- ↑ Jón R. Hjálmarsson, History of Iceland: From the Settlement to the Present Day, (Iceland Review, 1993), p. 69.
- ↑ 43,0 43,1 Jón R. Hjálmarsson, History of Iceland: From the Settlement to the Present Day, (Iceland Review, 1993), p. 70.
- ↑ Marshall, Peter (2017). Heretics and Believers: A History of the English Reformation. Yale University Press. ISBN 978-0300170627.
- ↑ Bray (ed.) Documents of the English Reformation p. 113.
- ↑ „America's dark and not-very-distant history of hating Catholics”. The Guardian. 3 July 2017.
- ↑ Rogers, Horatio, 2009. Mary Dyer of Rhode Island: The Quaker Martyr That Was Hanged on Boston pp. 1–2. BiblioBazaar, LLC
- ↑ Puritans and Puritanism in Europe and America. ABC-CLIO. 1 January 2006. ISBN 9781576076781.
- ↑ Pat, Perrin (1 January 1970). Crime and Punishment: The Colonial Period to the New Frontier. Discovery Enterprises. str. 24.
- ↑ Mahoney, Kathleen A. (10 September 2003). Catholic Higher Education in Protestant America: The Jesuits and Harvard in the Age of the University. Johns Hopkins University Press. str. 47.
- ↑ 51,0 51,1 Barnett, James Harwood (1984). The American Christmas: A Study in National Culture. Ayer Publishing. str. 3. ISBN 978-0-405-07671-8.
- ↑ Marling, Karal Ann (2000). Merry Christmas!: Celebrating America's Greatest Holiday. Harvard University Press. str. 44. ISBN 978-0-674-00318-7.
- ↑ „The Church in Wales: The Protestant Reformation”. Arhivirano iz originala na datum 2018-09-22. Pristupljeno 2020-12-16.
- ↑ D. Densil Morgan, "Calvinism in Wales: c. 1590–1909," Welsh Journal of Religious History (2009), Vol. 4, pp. 22–36
- ↑ Holt, Mack P. (1995). The French Wars of Religion, 1562–1629. Cambridge: Cambridge University Press. str. 21–22.
- ↑ France. Parlement (Paris), N. (Nathanaël) Weiss, and Société de l'histoire du protestantisme français (France) (1889) (fr). La Chambre Ardente. Paris: Fischbacher. str. XXXIV. Pristupljeno 9 February 2019.
- ↑ Baird, Henry M. (1891). The "Chambre Ardente" and French Protestantism under Henry II. New York: [New York?. str. 404. Pristupljeno 9 February 2019.
- ↑ France. Parlement (Paris), N. (Nathanaël) Weiss, and Société de l'histoire du protestantisme français (France) (1889) (fr). La Chambre Ardente. Paris: Fischbacher. str. LXXII. Pristupljeno 9 February 2019.
- ↑ "Nicodemism," The Concise Oxford Dictionary of the Christian Church. Oxford University Press, Oxford, 2000.
- ↑ 1685 and the French Revolution, Andrew Jainchill, The French Revolution in Global Perspective, ed. Suzanne Desan, Lynn Hunt, and William Max Nelson, (Cornell University Press, 2013), 57.
- ↑ Pettegree Reformation World p. 304.
- ↑ Estep Renaissance and Reformation p. 299.
- ↑ „Le protestantisme en Belgique”. Musée virtuel du Protestantisme.
- ↑ MacCulloch, Reformation pp. 401–417.
- ↑ Firpo, "Italian Reformation" Companion to the Reformation World pp. 169 ff.
- ↑ Church, "Literature of the Italian reformation" Journal of Modern History pp. 457–473.
- ↑ Cameron, Reformation of the Heretics.
- ↑ Voglar, Dušan (30 May 2008). „Primož Trubar v enciklopedijah in leksikonih I” [Primož Trubar in Encyclopedias and Lexicons I] (Slovenian). Locutio (Maribor Literary Society) 11 (42). Pristupljeno 7 February 2011.
- ↑ Ahačič, Kozma (2013). „Nova odkritja o slovenski protestantiki” [New Discoveries About the Slovene Protestant Literature] (Slovenian). Slavistična revija 61 (4): 543–555.
- ↑ Ratimir Mardešić, "Novovjekovna latinska književnost", Povijest svjetske književnosti, 2. knjiga, 1977, Mladost, Zagreb, str. 433-434.
- ↑ "History of Europe – Demographics". Encyclopædia Britannica.
- ↑ Cross, (ed.) "Westphalia, Peace of" Oxford Dictionary of the Christian Church.
- ↑ 73,0 73,1 73,2 Becker, Sascha O.; Woessmann, Ludger (2009-05-01). „Was Weber Wrong? A Human Capital Theory of Protestant Economic History” (en). The Quarterly Journal of Economics 124 (2): 531–596. DOI:10.1162/qjec.2009.124.2.531. ISSN 0033-5533.
- ↑ Becker, Sascha O.; Woessmann, Ludger (2008-12-01). „Luther and the Girls: Religious Denomination and the Female Education Gap in Nineteenth-century Prussia*” (en). Scandinavian Journal of Economics 110 (4): 777–805. DOI:10.1111/j.1467-9442.2008.00561.x. ISSN 1467-9442.
- ↑ Becker, Sascha O.; Woessmann, Ludger (2010-05-01). „The effect of Protestantism on education before the industrialization: Evidence from 1816 Prussia”. Economics Letters 107 (2): 224–228. DOI:10.1016/j.econlet.2010.01.031.
- ↑ Boppart, Timo; Falkinger, Josef; Grossmann, Volker; Woitek, Ulrich; Wüthrich, Gabriela (2013-04-01). „Under which conditions does religion affect educational outcomes?”. Explorations in Economic History 50 (2): 242–266. DOI:10.1016/j.eeh.2012.12.001.
- ↑ Boppart, Timo; Falkinger, Josef; Grossmann, Volker (2014-04-01). „Protestantism and Education: Reading (the Bible) and Other Skills” (en). Economic Inquiry 52 (2): 874–895. DOI:10.1111/ecin.12058. ISSN 1465-7295.
- ↑ Spenkuch, Jörg L. (2011-03-20). The Protestant Ethic and Work: Micro Evidence from Contemporary Germany. Rochester, NY: Social Science Research Network.
- ↑ Schaltegger, Christoph A.; Torgler, Benno (2010-05-01). „Work ethic, Protestantism, and human capital”. Economics Letters 107 (2): 99–101. DOI:10.1016/j.econlet.2009.12.037.
- ↑ Basten, Christoph; Betz, Frank. „Beyond Work Ethic: Religion, Individual, and Political Preferences”. American Economic Journal: Economic Policy 5 (3): 67–91. DOI:10.1257/pol.5.3.67.
- ↑ van Hoorn, André; Maseland, Robbert (2013-07-01). „Does a Protestant work ethic exist? Evidence from the well-being effect of unemployment”. Journal of Economic Behavior & Organization 91: 1–12. DOI:10.1016/j.jebo.2013.03.038.
- ↑ Hayward, R. David; Kemmelmeier, Markus (2011-11-01). „Weber Revisited A Cross-National Analysis of Religiosity, Religious Culture, and Economic Attitudes” (en). Journal of Cross-Cultural Psychology 42 (8): 1406–1420. DOI:10.1177/0022022111412527. ISSN 0022-0221.
- ↑ Cantoni, Davide (2015-08-01). „The Economic Effects of the Protestant Reformation: Testing the Weber Hypothesis in the German Lands” (en). Journal of the European Economic Association 13 (4): 561–598. DOI:10.1111/jeea.12117. ISSN 1542-4774.
- ↑ „Origins of growth: How state institutions forged during the Protestant Reformation drove development”. VoxEU.org. Pristupljeno 2016-04-26.
- ↑ Nunziata, Luca; Rocco, Lorenzo (2014-01-01). The Protestant Ethic and Entrepreneurship: Evidence from Religious Minorities from the Former Holy Roman Empire. University Library of Munich, Germany.
- ↑ Nunziata, Luca; Rocco, Lorenzo (2016-01-20). „A tale of minorities: evidence on religious ethics and entrepreneurship” (en). Journal of Economic Growth: 1–36. DOI:10.1007/s10887-015-9123-2. ISSN 1381-4338.
- ↑ Arruñada, Benito (2010-09-01). „Protestants and Catholics: Similar Work Ethic, Different Social Ethic*” (en). The Economic Journal 120 (547): 890–918. DOI:10.1111/j.1468-0297.2009.02325.x. ISSN 1468-0297.
- ↑ „Nexon, D.H.: The Struggle for Power in Early Modern Europe: Religious Conflict, Dynastic Empires, and International Change. (eBook and Paperback)”. press.princeton.edu. Pristupljeno 2016-04-19.
- ↑ Philpott, Daniel (2000-01-01). „The Religious Roots of Modern International Relations”. World Politics 52 (02): 206–245. DOI:10.1017/S0043887100002604. ISSN 1086-3338.
- ↑ Stamatov, Peter (2010-08-01). „Activist Religion, Empire, and the Emergence of Modern Long-Distance Advocacy Networks” (en). American Sociological Review 75 (4): 607–628. DOI:10.1177/0003122410374083. ISSN 0003-1224.
- ↑ „Law and Revolution, II – Harold J. Berman | Harvard University Press”. www.hup.harvard.edu. Pristupljeno 2016-04-19.
- ↑ Gorski, Philip S. (2000-01-01). „Historicizing the Secularization Debate: Church, State, and Society in Late Medieval and Early Modern Europe, ca. 1300 to 1700”. American Sociological Review 65 (1): 138–167. DOI:10.2307/2657295. JSTOR 2657295.
- ↑ Pullan, Brian (1976-01-01). „Catholics and the Poor in Early Modern Europe”. Transactions of the Royal Historical Society 26: 15–34. DOI:10.2307/3679070. JSTOR 3679070.
- ↑ kahl, sigrun (2005-04-01). „the religious roots of modern poverty policy: catholic, lutheran, and reformed protestant traditions compared”. European Journal of Sociology / Archives Européennes de Sociologie 46 (01): 91–126. DOI:10.1017/S0003975605000044. ISSN 1474-0583.
- ↑ „Witch Trials”. Arhivirano iz originala na datum 2016-05-13.
- ↑ „Special Interests at the Ballot Box? Religion and the Electoral Success of the Nazis”. Arhivirano iz originala na datum 2021-04-18.
- ↑ Christopher J. Probst, Demonizing the Jews: Luther and the Protestant Church in Nazi Germany, Indiana University Press in association with the United States Holocaust Memorial Museum, 2012, ISBN 978-0253001009
- ↑ Becker, Sascha O.; Woessmann, Ludger (2015-03-31). Social Cohesion, Religious Beliefs, and the Effect of Protestantism on Suicide. Rochester, NY: Social Science Research Network.
- ↑ Torgler, Benno; Schaltegger, Christoph (2014-06-01). „Suicide and Religion: New Evidence on the Differences Between Protestantism and Catholicism” (en). Journal for the Scientific Study of Religion 53 (2): 316–340. DOI:10.1111/jssr.12117. ISSN 1468-5906.
- ↑ Jacob Living the Enlightenment p. 215.
- Atkinson, Benedict; Fitzgerald, Brian (2014). „Printing, Reformation and Information Control”. A Short History of Copyright: The Genie of Information. Springer. str. 15–22. DOI:10.1007/978-3-319-02075-4_3. ISBN 978-3-319-02074-7.
- Bray, Gerald, ur. Documents of the English Reformation. James Clarke.
- Cameron, Euan (2012). The European Reformation (Second izd.). Oxford University Press.
- Cameron, Euan (1984). The Reformation of the Heretics: The Waldenses of the Alps, 1480–1580. Clarendon Press.
- Church, Frederic C. (1931). „The Literature of the Italian Reformation”. Journal of Modern History 3 (3): 457–473. DOI:10.1086/235763. JSTOR 1874959.
- Cross, F. L., ur. (2005). „Westphalia, Peace of”. The Oxford Dictionary of the Christian Church. New York: Oxford University Press.
- Douglas, J. D., ur. (1974). „Wycliffe, John”. The New International Dictionary of the Christian Church. Paternoster Press.
- Edwards, Jr.; Mark U. (1994). Printing, Propaganda, and Martin Luther.
- Estep, William R (1986). Renaissance & Reformation. Grand Rapids, MI: Eerdmans. ISBN 0-8028-0050-5.
- Firpo, Massimo (2004). „The Italian Reformation”. u: Hsia, R. Po-chia. A Companion to the Reformation World. Blackwell. str. 169–184.
- Froom, LeRoy (1948) (DjVu and PDF). The Prophetic Faith of our Fathers. 2. str. 243–244. Arhivirano iz originala na datum 2015-01-28. Pristupljeno 2017-01-10.
- Froom, LeRoy (1950) (DjVu and PDF). The Prophetic Faith of our Fathers. 1. Arhivirano iz originala na datum 2014-11-06. Pristupljeno 2017-01-10.
- Jacob, Margaret C. (1991). Living the Enlightenment: Freemasonry and Politics in Eighteenth-century Europe. Oxford University Press.
- MacCulloch, Diarmaid (2005). The Reformation.
- Oberman, Heiko Augustinus; Walliser-Schwarzbart, Eileen (2006) [1982]. Luther: Man between God and the Devil. Yale University Press. ISBN 0-300-10313-1.
- Patrick, James (2007). Renaissance and Reformation. New York: Marshall Cavendish. ISBN 9780761476504.
- Pettegree, Andrew (2000). The Reformation World. Routledge. ISBN 9780203445273.
- Pettegree, Andrew; Hall, Matthew (December 2004). „The Reformation and the Book: A Reconsideration”. The Historical Journal 47 (4): 785–808. DOI:10.1017/S0018246X04003991. JSTOR 4091657. Pristupljeno February 26, 2014.
- Rublack, Ulinka (2010). Dressing Up: Cultural Identity in Renaissance Europe. Oxford University Press.
- Rubin, Jared (2014). „Printing and Protestants: An Empirical Test of the Role of Printing in the Reformation”. Review of Economics and Statistics 96 (2): 270–286. DOI:10.1162/REST_a_00368.
- Schofield, John (2011). Martin Luther: A Concise History of His Life and Works. History Press Limited.
- Weimer, Christoph (2004). „Luther and Cranach on Justification in Word and Image”. Lutheran Quarterly 18 (4): 387–405.
- Whaley, Joachim (2012). Germany and the Holy Roman Empire: Volume I: Maximilian I to the Peace of Westphalia, 1493–1648 (Oxford History of Early Modern Europe). Oxford University Press. ISBN 978-0198731016.
- Yarnell III, Malcolm B. (2014). Royal Priesthood in the English Reformation. Oxford University Press. ISBN 978-0199686254.
- Appold, Kenneth G. The Reformation: A Brief History (2011) online
- Spalding, Martin (2010). The History of the Protestant Reformation; In Germany and Switzerland, and in England, Ireland, Scotland, the Netherlands, France, and Northern Europe. General Books LLC.
- Sascha O. Becker, Steven Pfaff and Jared Rubin. Causes and Consequences of the Protestant Reformation (2015) https://www2.warwick.ac.uk/fac/soc/economics/research/workingpapers/2016/twerp_1105_becker.pdf
- Bagchi, David, and David C. Steinmetz, eds. The Cambridge Companion to Reformation Theology (2004)
- Bainton, Roland (1952). The Reformation of the Sixteenth Century. Boston: The Beacon Press. ISBN 0-8070-1301-3.
- Braaten, Carl E. and Robert W. Jenson. The Catholicity of the Reformation. Grand Rapids: Eerdmans, 1996. ISBN 0-8028-4220-8.
- Collinson, Patrick. The Reformation: A History (2006)
- Elton, Geoffrey R. and Andrew Pettegree, eds. Reformation Europe: 1517–1559 (1999) excerpt and text search
- Hillerbrand, Hans J. The Protestant Reformation (2nd ed. 2009)
- Hsia, R. Po-chia, ed. A Companion to the Reformation World (2006)
- Lindberg, Carter. The European Reformations (2nd ed. 2009)
- Naphy, William G. (2007). The Protestant Revolution: From Martin Luther to Martin Luther King Jr.. BBC Books. ISBN 978-0-563-53920-9.
- Payton Jr. James R. Getting the Reformation Wrong: Correcting Some Misunderstandings (IVP Academic, 2010)
- Pelikan, Jaroslav (1984). Reformation of Church and Dogma (1300–1700). Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-65377-3.
- Spitz, Lewis William. The Protestant Reformation: 1517–1559 (2003)
- Fosdick, Harry Emerson, ed. Great Voices of the Reformation [and of other putative reformers before and after it]: an Anthology, ed., with an introd. and commentaries, by Harry Emerson Fosdick. New York: Modern Library, 1952. xxx, 546 p.
- Janz, Denis, ed. A Reformation Reader: Primary Texts With Introductions (2008) excerpt and text search
- Luther, Martin Luther's Correspondence and Other Contemporary Letters, 2 vols., tr. and ed. by Preserved Smith, Charles Michael Jacobs, The Lutheran Publication Society, Philadelphia, Pa. 1913, 1918. vol.2 (1521–1530) from Google Books. Reprint of Vol.1, Wipf & Stock Publishers (March 2006). ISBN 1-59752-601-0.
- Spitz, Lewis W. The Protestant Reformation: Major Documents. St. Louis: Concordia Publishing House, 1997. ISBN 0-570-04993-8
- Bates, Lucy (2010). „The Limits of Possibility in England's Long Reformation”. Historical Journal 53 (4): 1049–1070. DOI:10.1017/S0018246X10000403. JSTOR 40930369.
- Bradshaw, Brendan (1983). „The Reformation and the Counter-Reformation”. History Today 33 (11): 42–45.
- Brady, Jr., Thomas A. (1991). „People's Religions in Reformation Europe”. The Historical Journal 24 (1): 173–182. JSTOR 2639713.
- de Boer, Wietse (2009). „An Uneasy Reunion The Catholic World in Reformation Studies”. Archiv für Reformationsgeschichte 100 (1): 366–387. DOI:10.14315/arg-2009-100-1-366.
- Dickens, A. G.; Tonkin, John M., ur. (1985). The Reformation in Historical Thought. Harvard University Press.
- Dixon, C. Scott (2012). Contesting the Reformation.
- Fritze, Ronald H. (2005). „The English Reformation: Obedience, Destruction and Cultural Adaptation”. Journal of Ecclesiastical History 56 (1): 107–115. DOI:10.1017/S0022046904002106.
- Haigh, Christopher (1982). „The recent historiography of the English Reformation”. The Historical Journal 25 (4): 995–1007. DOI:10.1017/s0018246x00021385. JSTOR 2638647.
- Haigh, Christopher (1990). „The English Reformation: A Premature Birth, a Difficult Labour and a Sickly Child”. The Historical Journal 33 (2): 449–459. DOI:10.1017/s0018246x0001342x. JSTOR 2639467.
- Haigh, Christopher (2002). „Catholicism in Early Modern England: Bossy and Beyond”. The Historical Journal 45 (2): 481–494. DOI:10.1017/S0018246X02002479. JSTOR 3133654.
- Heininen, Simo; Czaika, Otfried (2010). „Wittenberg Influences on the Reformation in Scandinavia”. Mainz: Institute of European History. Pristupljeno 17 December 2012.
- Hsia, Po-Chia, ur. (2006). A Companion to the Reformation World.
- Hsia, R. Po-chia (2004). „Reformation on the Continent: Approaches Old and New”. Journal of Religious History 28 (2): 162–170. DOI:10.1111/j.1467-9809.2004.00212.x.
- Hsia, R. Po-Chia (1987). „The Myth of the Commune: Recent Historiography on City and Reformation in Germany”. Central European History 20 (3): 203–215. DOI:10.1017/s0008938900012061. JSTOR 4546103.
- Karant-Nunn, Susan C. (2005). „Changing One's Mind: Transformations in Reformation History from a Germanist's Perspective”. Renaissance Quarterly 58 (2): 1101–1127. DOI:10.1353/ren.2008.0933. JSTOR 10.1353/ren.2008.0933.
- MacCulloch, Diarmaid (1995). „The Impact of the English Reformation”. The Historical Journal 38 (1): 151–153. DOI:10.1017/s0018246x00016332. JSTOR 2640168.
- MacCulloch, Diarmaid; Laven, Mary; Duffy, Eamon (2006). „Recent Trends in the Study of Christianity in Sixteenth-Century Europe”. Renaissance Quarterly 59 (3): 697–731. JSTOR 10.1353/ren.2008.0381.
- Marnef, Guido (2009). „Belgian and Dutch Post-war Historiography on the Protestant and Catholic Reformation in the Netherlands”. Archiv für Reformationsgeschichte 100 (1): 271–292. DOI:10.14315/arg-2009-100-1-271.
- Marshall, Peter (2009). „(Re)defining the English Reformation”. Journal of British Studies 48 (3): 564–586. DOI:10.1086/600128. JSTOR 27752571.
- Menchi, Silvana Seidel (2009). „The Age of Reformation and Counter-Reformation in Italian Historiography, 1939–2009”. Archiv für Reformationsgeschichte 100 (1): 193–217. DOI:10.14315/arg-2009-100-1-193.
- Nieden, Marcel (2012). „The Wittenberg Reformation as a Media Event”. Mainz: Institute of European History. Pristupljeno 17 December 2012.
- Scott, Tom (1991). „The Common People in the German Reformation”. The Historical Journal 24 (1): 183–192. JSTOR 2639714.
- Scott, Tom (2008). „The Reformation between Deconstruction and Reconstruction: Reflections on Recent Writings on the German Reformation”. German History 26 (3): 406–422. DOI:10.1093/gerhis/ghn027.
- Walsham, Alexandra (2008). „The Reformation and 'The Disenchantment of the World' Reassessed”. Historical Journal 51 (2): 497–528. DOI:10.1017/S0018246X08006808. JSTOR 20175171.
- Wiesner-Hanks, Merry (2009). „Gender and the Reformation”. Archiv für Reformationsgeschichte 100 (1): 350–365. DOI:10.14315/arg-2009-100-1-350.
- Internet Archive of Related Texts and Documents
- 16th Century Reformation Reading Room Arhivirano 2014-04-07 na Wayback Machine-u: Extensive online resources, Tyndale Seminary
- The Reformation Collection From the Rare Book and Special Collections Division at the Library of Congress
- An ecumenical official valuation by Lutherans and Catholics 500 years later
- The Historyscoper
