Međunarodni standardni broj knjige
Međunarodni standardni broj knjige[1] (engl. International Standard Book Number, ISBN) je jedinstveni identifikator knjiga i drugih omeđenih publikacija bez obzira na medijum (papir, kompakt disk...) na kojem se objavljuju. Njegova primjena počinje 1966. godine, kada je počeo da se koristi u Velikoj Britaniji kao SBN (engl. Standard Book Number - standardni broj knjige), a obuhvatao je samo izdavače sa engleskog govornog područja.[2][3] Sedamdesetih godina prošlog stoleća SBN postaje međunarodno prihvaćen i preimenovan je u ISBN. 1972. godine osnovana je Međunarodna agencija za ISBN sa sjedištem u Berlinu koji koordiniše rad nacionalnih agencija za ISBN i prati primjenu sistema.[4]
Struktura ISBN-a
[уреди | уреди извор]Oznaka međunarodnog standardnog knjižnog broja sastoji se od akronima engleskog naziva ISBN i trinaest cifara raspoređenih u pet skupina koje su međusobno odvojene crticom.[5] Prvu skupinu čini trocifreni prefiks, druga je oznaka nacionalne, geografske ili jezičke grupe, treća je oznaka izdavača, četvrta označava naslov, a peta je kontrolni broj. „Broj cifara u trećoj i četvrtoj skupini ovisi o planu izdavača, odnosno broju naslova koje izdavač namjerava da objavi.“
Do 1. januara 2007. godine ISBN oznaka sastojala se od deset cifara raspoređenih u četiri skupine međusobno odvojenih razmakom ili crticom. Od 1. januara 2007. oznaka međunarodnog standardnog knjižnog broja promijenila se iz desetocifrene u trinaestocifrenu tako da je desetocifrena oznaka dobila trocifreni prefiks 978 i novi kontrolni broj. Na taj način međunarodni standardni broj knjige u potpunosti je usklađen sa crtičnim kodom EAN-13 (engl. European Article Numbering - evropsko numerisanje proizvoda). Izdavači koji su se uključili u sistem ISBN prije 1. januara 2007. ne smiju da koriste desetocifrene ISBN oznake koje su im dodijeljene prije tog datuma, već ih moraju preračunati u trinaestocifrene ISBN oznake uz pomoć pretvarača dostupnog na zvaničnom sajtu ISBN.[6]
Kako se izdavač uključuje u sistem ISBN
[уреди | уреди извор]Svaki izdavač koji želi da se uključi u ISBN sistem treba najprije da ispuni upitnik, koji se preuzima u nacionalnoj agenciji za ISBN, i da priloži plan izdavača. Na temelju toga izdavač zauzima odgovarajuće mjesto u sistemu ISBN. Uključenjem u sistem ISBN podaci o izdavaču objavljuju se u međunarodnom imeniku izdavača (engl. Publishers' International. ISBN Directory), koji jednom godišnje izdaje Međunarodna agencija za ISBN.
Zašto ISBN?
[уреди | уреди извор]Uvođenje međunarodnog standardnog knjižnog broja rezultat je porasta izdavačke produkcije u cijelome svijetu ali i potrebe da svi oblici poslovanja s knjigom (uvoz-izvoz, obrada porudžbina, evidencija pretporudžbina, marketing, bibliografski opis, svi oblici međunarodne razmjene knjiga, inventura, službe skladištenja itd.) budu ažurirani i računarski čitljivi, tj. pogodni za automatsku obradu podataka.
Vidi još
[уреди | уреди извор]Reference
[уреди | уреди извор]- ^ Trtovac 2016.
- ^ Gordon Fosters original 1966 report can be found at Informaticsdevelopmentinstitute.net
- ^ „Istorija ISBN broja” (на језику: енглески). Архивирано из оригинала 20. 4. 2014. г.
- ^ ISO 2108:1978 (PDF), ISO
- ^ TC 46/SC 9, Frequently Asked Questions about the new. ISBN standard from ISO, CA: LAC‐BAC[мртва веза]
- ^ „Zvaničan sajt ISBN-a”. Приступљено 25. 12. 2023.
Literatura
[уреди | уреди извор]- Trtovac, Aleksandra (2016). Deskriptori metapodataka i deskriptori sadržaja u pronalaženju informacija u digitalnim bibliotekama. Beograd. COBISS.SR 48151567. Архивирано из оригинала 25. 12. 2023. г.
| Međunarodne | |
|---|---|
| Državne | |
