Internacionalni stil

Walter Gropius, Bauhaus, 1919. – 22., Dessau, Njemačka

Internacionalni ili međunarodni stil je vodeći smjer arhitekture 20. stoljeća u razdoblju 1930-1960-ih godina. Pioniri međunarodnog stila su bili Walter Gropius, Peter Behrens i Hans Hoppe u Njemačkoj, a najupečatljiviji i dosljedniji predstavnici bili su: Le Corbusier (Francuska), Mies van der Rohe (Njemačka - SAD) i Jacobus Oud (Nizozemska).

Od brojnih predstavnika u Hrvatskoj ističu se utemeljitelj opće-umjetničke skupine Zemlja – Drago Ibler i najosebujniji rani predstavnik, Stjepan Planić. Kuća Feller-Stern prvo je djelo internacionalnog stila u Zagrebu i kao autorsko djelo istaknutog pionira moderne 20. st., Petera Behrensa, zauzima značajno mjesto u topografiji međuratne europske arhitekture.^[1]

Estetika internacionalnog stila traži odbacivanje nacionalne kulturne karakteristike, a sve vrste povijesnog dekora u korist ravnih linija i čistih geometrijskih oblika, svjetlosti i glatke površine stakla i metala. Omiljeni materijal je armirani beton, a interijeri su prostrani i funkcionalni. To je arhitektura industrijskog društva, koji ne taji svoje utilitarne svrhe i sposobnost da se liši "arhitektonskih pretjerivanja" Neslužbeni moto ovog stila je svojevrsni paradoks koji je predložio Mies van der Rohe: manje je više (manje = više).

Nakon Drugog svjetskog rata, utjelovljenje ideala internacionalnog stila su postali geometrijski neboderi Mies van der Rohea, Philipa Johnsona i I. M. Peia. Arhitektura Le Corbusier je evoluirala više prema skulpturalnom pristupu arhitekturi koji naglašava grube betonske konstrukcije (tzv. "brutalizam"). Međunarodni stil je ušao i u arhitektonski konzervativne zemlje, tamo gdje su živili njegovi "pjesnici betona" - Pier Luigi Nervi u Italiji i Oscar Niemeyer u Brazilu. Svoj prilog ovoj arhitekturi dali su i individualci "organske arhitekture" Frank Lloyd Wright i Alvar Aalto.

Kuća Luisa Barragána u gradu Meksiku (Casa Luis Barragán) iz 1948. godine je svojevrsni "umjetnički manifest", nastao kao rezultat kritike i obnove pokreta moderne arhitekture, koji postiže spoj kulturnih tradicija i umjetničkih stilova, prije svega meksičke baštine, ali i drugih pristupa. Tako je Barraganov dom postao jedno od najutjecajnijih djela moderne arhitekture, osobito u izgradnji modernih vrtova, trgova i krajolika.

Napuštanje internacionalnog stila je prepoznato 1950-ih u djelima Eero Saarinena, a 1970. godine je njezina ograničenja i "dosadnost" osudio Robert Venturi, osnivač arhitektonske postmoderne.