Lothar Rendulić
| Lothar Rendulić | |
|---|---|
 | |
Biografske informacije
| |
| Rođenje | 23. studenoga 1887. Bečko Novo Mjesto, Austro-Ugarska |
| Smrt | 18. siječnja 1971. Eferding, Republika Austrija |
| Državljanstvo | Nemac |
| Supruga | Nella Zöbl |
Karijera
| |
| Služba | 1910. - 1945. |
| Čin | general-pukovnik |
| Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
| Važnije bitke | Kurlandski džep |
| Vojska | Wehrmacht |
| Rod vojske | Heer |
| Zapovijedao | 14. Infanterie-Division 52. Infanterie-Division XXXV Armeekorps 2. Panzer-Armee 20. Gebirgs-Armee Heeresgruppe Kurland Heeresgruppe Süd Heeresgruppe Nord Heeresgruppe Ostmark. |
| Nagrade | Viteški križ željeznog križa s hrastovim lišćem i mačevima Njemački križ u zlatu |
Dr. Lothar Rendulić (Lothar Rendulic; 23. studenoga 1887. - 18. siječnja 1971.) je bio senior-general (generaloberst) Vermahta hrvatskog porijekla, prethodno austrougarski, austrijski i njemački časnik.
Zapovjedao je 14. pješačkom divizijom, 52. pješačkom divizijom, 35. Armeekorpsom, 2. oklopnom armijom, 20. gorskom armijom, Vojnom skupinom Kurland, Vojnom skupinom Jug, Vojnom skupinom sjever i Vojnom skupinom Ostmark.
Bio je i nositelj Viteškog križa željeznog križa s hrastovim lišćem i mačevima.
Rendulić je rođen u Weiner Neustadtu, Austro-Ugarska. Njegov otac Lukas bio je pukovnik (Oberst) u austrougarskoj vojsci. Nakon mature, Rendulić je studirao pravo i politologiju na sveučilištu u Beču i Lausannu; 1907. ulazi u Terezijansku vojnu akademiju (Theresianische Militärakademie) (kasnije preimenovanu u Kriegsschule Wiener Neustadt) u svome rodnom gradu, Wiener Neustadtu. U kolovozu 1910., Rendulić je postao poručnik austrougarske vojske i podređen u 99. pješačku pukovniju Georg I., König der Hellenen, u Beču. S vom pukovnijom ostao je u prvim godinama Prvog svjetskog rata, prije no što je prebačen u 31. pješačku diviziju 1915. te kasnije se nalazio u XXI. korpusu 1918.
Nakon rata, Rendulić je studirao pravo na Bečkom sveučilištu, 1920. obranio je doktorat iz prava. Pridružio se novoosnovanoj Austrijskoj vojsci, a 1932. austrijskoj Nacističkoj stranci. Od 1934. Rendulić je bio u Diplomaciji kao vojni ataše pri Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu s uredom u Parizu. Međutim, njegova vojna i diplomatska karijera slomila se 1936., kada je stavljen na privremenu neaktivnu listu jer je njegovo ranije članstvo u Nacističkoj stranci bilo nepoželjno među autrijskim časnicima i diplomatima.
Rendulić je pozvan u njemačku vojsku, u Wehrmacht nakon anektiranja Austrije. Do 1940 Rendulić je obnašao generalsku dužnost, zapovjedajući 14. pješačkom divizijom (23. lipnja1940. - 10. listopada 1940). Od 1940. do 1942. bio je zapovjedajući general 52. divizije, zatim od 1942. do 1943. zapovjednik XXXV korpusa. Ali od 1943. Rendulić je držan u pričuvi.
Od 1943. do 1944., Rendulić je zapovjedao 2. oklopnom armijom na Jugoslavenskom bojištu. U ranoj 1944-oj Adolf Hitler naredio je Renduliću da skuje plan o uhićenju partizanskog vođe Josipa Broza Tita. Kao ishod plana, dogodio se Pohod na Drvar 25. svibnja 1944., njemački padobranci zaskočili su partizanski stožer u Drvaru hvatajući Tita. Tito je umalo bio uhvaćen, no uspio je umaći.
Lotar Rendulic je napisao posle rata knjigu ratnih sećanja pod naslovom nem. Gekämpft, Gesiegt, Geschlagen. On, između ostalog, ovako ocenjuje stanje u Jugoslaviji:
Tu se ponovo pokazalo da zahtevi koje postavlja borba sa partizanima, kako na velikom, tako i na malom planu, nisu zaostajali za onim na drugim ratištima.[1]
Nije bilo ni jednog nemačkog vojnika kome je partizanski rat bio drag. U nedeljama nakon mog dolaska na Balkan primio sam zahteve više od 1000 vojnika svih činova u kojima oni traže premeštaj na rusko ratište, iako su tamo stalno vođene velike borbe.[2]
Edmund Glaise von Horstenau, predstavnik Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta pri hrvatskoj Vladi u svom dnevniku generala Rendulića naziva bjesomučnikom, "glupim i častoljubivim", "profesionalnim denuncijantom". Opisuje Renudilćevu reakciju kada ga je dr. Bulat, ministar za Dalmaciju, nazvao Hrvatom. Rendulić je eksplodirao i napisao pismo Von Horstenauu u kojem je tražio da ga se prijavi Poglavniku. Naposljetku je Rendulić ipak morao priznati da je "napola hrvatske krvi", ali tek nakon što je saznao da su Hrvati Goti. A Glaise mu je uz to ironično napomenuo kako "prema najnovijem hrvatskom shvaćanju povijesti Hrvati potječu od Perzijanaca". Između ostalog pri jednom druženju u Glaseovoj vili u Zagrebu Rendulić je izjavio:
Ah, kad bih imao 20 divizija, pobijao bih u ovoj zemlji koga god bih stigao... Mi smo teroristi, tu se ništa ne može učiniti.[3]
Od 1944. do 1945., Rendulić je zapovjedao 20. gorskom armijom. U lipnju 1944. imenovan je za vrhovnog zapovjednika njemačkih trupa u Finskoj i Norveškoj. Nakon početka Laplandskog rata, Renduliću je naređeno da finski grad Rovaniemi bude spaljen, kao osveta Fincima jer su sklopili mir sa Sovjetskim Savezom. Također je vodio i kampanju "spaljivanja zemlje", tako što su, njemački vojnici, povlačeći se, uništavali se iza sebe, ostavljajući tako stanovništvo bez hrane.
1945., Rendulić je bio zapovjednik Heeresgruppe Kurlanda na Istočnom bojištu. U to vrijeme, Heeresgruppe Kurland (Vojna skupina Kurland) bila je u potpunosti opkoljena u Kurlandskom džepu. Ukratko nakon toga, Rendulić postaje zapovjednik Vojne skupine Sjever (tada lociranoj u sjevernoj Njemačkoj), te je ponovno vraćen na mjesto zapovjednika Vojne skupine Kurland (u borbama da se obrani ono što je ostalo od Latvije), te konačno, postaje zapovjednik Vojne skupine Jug, kasnije preimenovanu u Vojna skupina Ostmark, u Austriji i Čehoslovačkoj
7. svibnja 1945., tijekom Praške ofenzive, Rendulić se, zajedno s cijelom svojom Vojnom skupinom Ostmark (od koje su ostali samo elementi) predao Američkoj vojsci u Austriji.
Nakon što se predao, Lotaru Renduliću suđeno je za ratne zločine na Zarobljeničkom sudu jer je bio upleten u Wehrmachtov napad na civile u NDH i spaljivanju zemlje u Finskoj ostavljajući civile bez hrane. 19. veljače 1948. osuđen je krivim i osuđen na vremensku kaznu, no za spaljivanje zemlje u Finskoj nije okrivljen. Kasnije, njegova kazna smanjena je na 10 godina zatvora, pa je pušten 1. veljače 1951. iz zatvora u Landsbergu na Lechu u Bavarskoj.
Nakon oslobođenja, general-pukovnik Lothar Rendulić radio je kao autor i mjesni političar u Seewalchenu na Atterseeu, u Salzkammergutu, austrijskoj regiji. Umro je u Eferdingu, Austrija, 18. siječnja 1971.
4. rujna 1916. Lotar Rendulić se vjenčao s Nellom Zöbl.
| Čin | Izvorni naziv čina | Datum promaknuća | Vojska |
|---|---|---|---|
 Austrougarska vojska | |||
| Austrougarska vojska | |||
| Austrougarska vojska | |||
 Austrijska vojska | |||
| Austrijska vojska | |||
| Austrijska vojska | |||
 Wehrmacht | |||
| Wehrmacht | |||
| Wehrmacht | |||
| Wehrmacht | |||
| Wehrmacht |
- Austrijska ranjenička medalja s jednom linijom,
- austrijski Križ Karlofih trupa,
- autrijski Red željezne krune, 3. stupnja s ratnom dekoracijom i mačevima,
- austrijska Medalja za vojne zasluge na vrpci Medalje za hrabrost s mačevima,
- austrijski Križ za vojne zasluge na vrpci Medalje za hrabrost s mačevima,
- Viteški križ (1942.)
- Viteški križ s hrastovim lišćem (1943.)
- Viteški križ s mačevima (1945.)
- Željezni križ 2. (1939.) i 1. (1940.) stupnja
- Deutsches Kreuz u zlatu (1941.)
- Istočnobojišna medalja (1942.)
- Križ časti
- Ärmelband Kurland (1945.)
- Laplandski štit (1945.)
- Ranjenički znak u željezu
- Goldenes Parteiabzeichen (1944.)
- Rendulic, L: Gekämpft, gesiegt, geschlagen. (Borba, pobjednici, poraženi) 1952.
- Rendulic, L: Glasenbach - Nürnberg - Landsberg, 1953.
- Rendulic, L: Weder Krieg noch Frieden Eine Frage an die Macht (Ni rat ni mir. Pitanje moćnicima), 1961.
- Rendulic, L: Soldat in stürzenden Reichen (Vojnik u raspadajućem carstvu), 1965.
- Rendulic, L: Aus dem Abgrund in die Gegenwart (Od začetka do danas), 1969.
Rendulic se pojavljuje kao lik u jugoslavenskom igranom filmu Desant na Drvar iz 1963. gdje ga je tumačio slovenski glumac Maks Furijan.
- ↑ Lothar Rendulic: GEKÄMPFT, GESIEGT, GESCHLAGEN, strana 209 (nem. Hier zeigte sich wieder, daß die Anforderungen, die der Partisanenkampf im Großen wie im Kleinen an sie stellte, nicht hinter denen anderer Kriegsschauplätze zurückstanden.)
- ↑ Lothar Rendulic: GEKÄMPFT, GESIEGT, GESCHLAGEN, strana 210 (nem. Es gab keinen deutschen Soldaten, dem der Partisanenkrieg sympathisch gewesen wäre. In den Wochen nach meinem Eintreffen auf dem Balkan erhielt ich Gesuche von mehr als 1000 Soldaten aller Dienstgrade, die um Versetzung auf den russischen Kriegsschauplatz baten, obwohl dort dauernd große Kämpfe im Gange waren.)
- ↑ Edmund Glaise von Horstenau: Zapisi iz NDH, Zagreb 2013. str. 650,651
- Berger, Florian (2000). Mit Eichenlaub und Schwertern. Die höchstdekorierten Soldaten des Zweiten Weltkrieges. Selbstverlag Florian Berger. ISBN 3-9501307-0-5.
- Fellgiebel, Walther-Peer (2000). Die Träger des Ritterkreuzes des Eisernen Kreuzes 1939-1945. Friedburg, Germany: Podzun-Pallas. ISBN 3-7909-0284-5.
- Schaulen, Fritjof (2005). Eichenlaubträger 1940 - 1945 Zeitgeschichte in Farbe III Radusch - Zwernemann (in German). Selent, Germany: Pour le Mérite. ISBN 3-932381-22-X.