Prvi svjetski rat
Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenog 1918. Posljedica rata bilo je više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 15 do 20 milijuna mrtvih vojnika i civila,[2] – što Prvi svjetski rat čini jednim od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti (v. usporedbu) – i značajna razaranja država i ekonomija, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.[3][4]
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska, te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio.
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.[5] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km[5]. Na Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put - i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenog 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS. Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga Naroda kao međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanju Drugog svjetskog rata.
Pozadina
Uzroci
Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bilo je stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala sve nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam.
Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sustav nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dvije fronte.
Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.
Europa se dijeli na blokove
Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojni Savez (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više naoružavale. Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju kao glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.
Diplomatske krize
Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća - čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile počele su izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najvidljiviji na pomorskom polju, pogotovo u slučaju Britanije i Njemačke koje su se natjecale da sagrade što veći broj modernijih bojnih brodova.
Kako bi zaštitili svoje ekonomskopolitičke interese, Velika Britanija i Francuska 1904. godine stvaraju savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti i Rusko Carstvo, iako to nije ni bilo potrebno zbog prijašnjeg saveza stvorenog 1894. godine između Petrograda i Pariza.
S druge strane, Trojni savez bio je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina Italija, Njemačko Carstvo), koje su htjele osvojiti kolonije, i Austro-Ugarske koja je tražila zaštitu od Rusije.
U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata Europa je bila potresena s četiri velike krize koje su gotovo dovele do početka oružanih operacija. Tijekom prve marokanske krize 1905. godine Francuska će se mobilizirati za rat protiv Njemačke. Samo tri godine poslije slijedi Bosanska kriza kada Austro-Ugarska vrši mobilizaciju protiv Kraljevine Srbije. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon Sarajevskog atentata 1914. godine, politička odluka o ratu donesena je već u prosincu 1912. godine kada njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je slična budući da tamošnje stanovništvo pod političkim utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji Rusa.
Ultimatumi koji vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno ukazuju na ono što će se dogoditi godinu dana poslije.
Ratni planovi
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima 19. stoljeća, prije svega francusko-pruskog rata. Smatralo se kako je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sustavom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se masovnim obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u jednoj velikoj odlučnoj bitci u roku mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvog razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju, te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom daleko premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.
Mnogo važniji bio je nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanom vojniku omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala daleko veći domet, preciznost i razornu moć. Europske su vojske također od početka 20. stoljeća opskrbljivane modernim mitraljezima. Od početka 20. stoljeća u vojne se svrhe počeo koristiti nedavno izumljeni radio, a deset godina poslije i avijacija, pretežno za izviđanje.
No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tome bio je relativno dug period mira u Europi - tzv. Belle Epoque - tijekom kojeg glavne europske vojske nisu imale prilike testirati novo oružje jedni protiv drugih. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, uveli su doduše određene inovacije poučene iskustvima iz Burskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom ratu 1904. - 1905. godine. No, ostale su vojske uglavnom taktiku, strategiju i logistiku temeljili na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem čija iskustva nisu primjenljiva na europske prilike.
Protivljenje ratu
Uoči zahuktalih priprema za rat, protiv ratnih kredita u svojim nacionalnim parlamentima su glasale dve od balkanskih radničkih partija (Srpska socijaldemokratska partija i bugarski „tešnjaci“ – levo krilo bugarske Socijaldemokratske partije) kao i ruski boljševici i menjševici.[6]
Predviđanje Durnova
Pjotr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutrašnjih poslova koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905. godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, budući da sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Po njegovim riječima te će posljedice biti:
- Dugotrajni rat u kojem će najveće žrtve imati Rusija
- Mora se uzeti u obzir kako će u slučaju poraza obvezno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u Rusiji
- U slučaju poraza Njemačke tamošnje stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih partija koje će iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za napad na režim koji ih je izdao.[7]
Na kraju, sve tri točke proročanstva su se ispunile. U Rusiju dolazi do ekstremnog oblika socijalističke revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do pojave nacionalsocijalizma.
Povod i objava rata
U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, došao je u Sarajevo nadgledati vojne vježbe Austro-Ugarske vojske. Dana 28.6. 1914., tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je u atentatu koji je na njega izvršio Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna, uz pomoć oružja dobivenog u Srbiji. Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika i smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909., zahtijeva istragu u Kraljevini Srbiji te 23.7. 1914. daje ultimatum s ponižavajućim uvjetima za Srbiju, koji je Srbija u diplomatski maestralno napisanom tekstu uz dobivenu podršku Rusije odbila 25.7. i odmah počela mobilizaciju. Njemački car Vilim II. smatrao je srpski odgovor zadovoljavajućim te da će se rat izbjeći. O tomu obavještava Beč, no Austro-Ugarska ne želi odustati pa 28.7. 1914. objavljuje rat Kraljevini Srbiji.
Sve je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, no ubrzo je Rusko Carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj, čime je sukob izgubio lokalne razmjere.
Tako su se članice Antante i članice Trojnog saveza našle u ratu. U kolovozu se članicama Antante pridružio Japan.
Atmosfera u trenutku izbijanja rata
Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkog vrha, stvarna situacija bila je prilično drugačija. Na opće iznenađenje svih prisutnih, Franz Conrad von Hötzendorf, glavni zapovjednik austrougarske vojske koji se 1909. vatreno zalagao za rat sa Srbijom, sada je bio vatreni zagovornik mira bez obzira na podršku Njemačke. Slična se situacija događa i u Njemačkoj, gdje se tamošnji glavni zapovjednik vojske Moltke Mlađi također protivi ratu. Kao što vojska obje države dijeli slično mišljenje, identična je situacija s najvišim državnim dužnosnicima, ali oni u ljeto 1914. imaju fatalnu osobnu manu.
Njemačkome kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire supruga pa u tim najvažnijim trenucima svoga života postaje izrazito depresivan. U takvoj situaciji njegove su odluke u najmanju ruku upitne jer se u jednom trenutku okreću prema ratu, a u drugome pak prema miru. Identična je situacija i s carem Vilimom II., koji čitajući srpski odgovor 28. srpnja 1914. godine obavještava Beč da više nema potrebe za ratom. U Austro-Ugarskoj potpuno pasivan Franjo Josip nalazi se pod pritiskom austrijskih političara za objavu rata. Protivnici su te objave ugarski političari, ali nakon garancije da Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.
Politički se vrh Rusije tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima zbog straha od nove revolucije. Bivši ruski ministar unutrašnjih poslova Pjotr Nikolajevič Durnovo tijekom veljače 1914. obavještava cara o mogućnosti ekstremnog oblika socijalne revolucije u slučaju izbijanja rata. Na carevu štetu, tadašnji ministar unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II. da objavi rata. Naime, tako će ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i smanjiti mogućnost za revoluciju.
Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim problemima. Njegova je politička želja objava rata jer "Velika Britanija ne može dopustiti poraz Francuske u ratu", ali 3/4 članova njegove vladajuće liberalne stranke protivilo se ratu. U skladu s tom politikom, njegov ministar vanjskih poslova "stvara" plan koji je Njemačka podržala: Austro-Ugarska neka okupira Beograd bez objave rata. Kako je moguće okupirati glavni grad druge države bez objave rata Velika Britanija nije objasnila. Na kraju, budući da zbog protivljenja stranke nije bilo moguće odmah objaviti rat, Herbert Henry Asquith čeka izliku za ratovanje. Pokušaj prolaza njemačke vojske kroz neutralnu Belgiju postat će upravo ta izlika.
Za razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat, obični ljudi i intelektualci vatreno su ga podržali. Najpoznatiji njemački povjesničar svoje generacije Friedrich Meinecke izjavit će 3. kolovoza 1914. godine: "Ovo je nova svjetska povijesna epoha", a poslije će dodati da je to bio trenutak "najvećeg veselja". Max Weber, osnivač moderne sociologije i protivnik objave rata, ipak pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat stvorio i koji mu je dao smisao bez obzira na konačni rezultat". Austrijski pisac Stefan Zweig, kojeg će Hitler poslije protjerati iz Austrije zbog njegova židovskog porijekla, piše kako se pridružio ljudima na ulicama i kako je osjetio tamošnje bratstvo. Identična situacija bila je i u zemljama Antante o čemu nam piše socijalist Loius Barthas govoreći kako su sve stranačke podjele bile istoga trena izbrisane; neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća izmjenjuju poljupce i dobre želje na ulicama. Prema njegovim riječima nastaje paradoks jer prvi je utjecaj rata mir (u Francuskoj).
Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim 1918. godine govori kako su najveća razočaranja od početka rata bile žene. Po njemu ni jedan general nije mogao vojnike staviti na vlak za odlazak u rat ako su se žene, majke i sestre pobunile. No one su rat podržale. Htjele su da im suprug, sin, brat bude heroj čime će one postati popularne, moderne.
Prvi svjetski rat počinje riječima careva koji ga pod pritiskom narodne volje i vlastitih ministara potpisuju protivno vlastitim željama. Vladar Austro-Ugarske Franjo Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo". Njemački car Vilim II. potpisuje s riječima "Vi ćete požaliti ovo, gospodo", a ruski car Nikola II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj mobilizaciji 24. srpnja izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne, bit će ga teško zaustaviti".
Prvi okršaji i veći porazi
Prve borbe počele su 12. kolovoza, kada su austrougarske snage prešle Savu i Drinu.
Kako se Njemačka zemljopisno nalazila između dvije vatre (Francuske i Velike Britanije na zapadu i Rusije na istoku), njezini generali imali su plan kako što kraće ratovati na dvije fronte. Njemačke su trupe napale i brzo se probile kroz Belgiju i Luksemburg te počele osvajati teritorij Francuske. Kada su se Nijemci našli pred Parizom, Francuzi su krenuli u protunapad. Došlo je do bitke na rijeci Marni gdje su u rujnu 1914. zaustavljene njemačke trupe. Stabilizacijom crte bojišnice počeo je pozicijski rat - rovovski rat u kojem su vojske bile smještene u rovovima i borile se za svaki komadić zemlje.
Ruska vojska se brzo mobilizirala, što Njemačka nije očekivala. Zbog toga su Nijemci dio trupa sa zapada prebacili na istok. Austro-Ugarska je bila poražena u Srbiji i Galiciji. Veliki poraz za Austro-Ugarske značila je predaja njezinih 120.000 vojnika, koji su se predali zajedno s tvrđavom Przemysl. Njemačke trupe porazile su Ruse kod Tannenberga.
Italija napušta Trojni savez
Italija je bila članica Trojnog saveza, ali je 1914. izabrala neutralnost. Italija je međutim potajno željela teritorije Austro-Ugarske (Friuli Venezia, Trst, Istru i dio Dalmacije) te je pregovarala s izaslanicima Antante. Dana 26. travnja 1915. potpisan je sporazum u Londonu u kojoj su članice Antante obećale Italiji Južni Tirol, dijelove istočne obale Jadrana te dijelove njemačkih i turskih posjeda izvan Europe. Italija je te godine objavila rat Austro-Ugarskoj. Međutim, bivši prijatelji Austrijanci spremno su dočekali talijansku objavu rata. Naime, Italiji nikada nisu vjerovali pa su u predratnim godinama uređivali rovove i vojne pozicije po cijeloj granici s Italijom.
U ovom se periodu Središnjim silama pridružila i Bugarska. Rumunjska i Grčka prvotno su imale neutralan status, no stale su na stranu Antante. Čak se očekivao i angažman Grčke na strani Središnjih sila jer je vladajući vrh, odnosno kraljevska kuća, imao njemačke veze (bavarska kraljevska kuća). To se nije dogodilo.
Tijek rata
Godina 1914.
Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Nijemci osvajaju gotovo cijelu Belgiju te prodiru do prilaza Parizu. Ali savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitci na Marni te potisnuti prema sjeveru. S druge strane, saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske granice.
Na istočnom bojištu ruska je vojska prilikom neuspjele ofenzive u njemačku Istočnu Prusku doživjela katastrofalan poraz u bitci kod Tannenberga. Nešto veći uspjeh imala je u borbama s austrougarskom vojskom, koju je uspjela otjerati iz većeg dijela Galicije.
Na jugu su snage Antante imale prvu veću pobjedu u bitci na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. Nedugo zatim druga austrougarska ofenziva propada u bitci na Kolubari.
Središnjim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Osmanskog Carstva u rat na njihovoj strani. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.
Godina 1915.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije koju su u proljeće pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko - prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turski Kemal-paša.
Još jedno veliko razočaranje za Antantu predstavljao je ulazak Italije u rat na njezinoj strani. Talijanska se vojska pokazala nesposobnom probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim ofenzivnim operacijama. Nakon proboja kod Görlitza ruske su snage potisnute iz većeg dijela Poljske, a ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila ujesen je omogućio osvajanje Srbije, čija je vojska bila prisiljena na povlačenje kroz bespuća Albanije i Kosova pa sve do Krfa.
Iste godine na zapadnoj fronti Nijemci prvi put koriste bojne otrove, a poslije će se tim sredstvima koristiti i Antanta.
Godina 1916.
Načelnik njemačkoga generalštaba Erich von Falkenhayn smatrao je da Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadne fronte, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno gubili teritorij.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan promašaj u kojemu je poginuo velik broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi značajna je i zbog toga što su u njezinim kasnijim fazama Britanci prvi put u povijesti koristili novo oružje - tenkove.
Francuzima su u pomoć pristupili i Rusi, čiji je general Brusilov početkom ljeta pokrenuo veliku ofenzivu koja je praktički dovela do sloma austrougarske vojske. Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat.
Rumunjsko stupanje na stranu Antante ispostavilo se kao velika pogreška, s obzirom na to da su Nijemci ponovno intervenirali i zajedno s Bugarima i Austro-Ugarima osvojili gotovo cijelu Rumunjsku.
Godina 1917.
Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. Sve veći dio ruskoga stanovništva i javnosti zahtijevao je mir, što su u studenome iskoristili boljševici, preuzevši vlast u Oktobarskoj revoluciji i obećavši mirovne pregovore s Centralnim silama.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost oficirima.
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. No, s druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti.
U međuvremenu Antanta je zadobila još jedan težak udarac kada su talijanske snage u bitci kod Kobarida doživjele katastrofalan poraz, te su odbačene sa Soče na prilaze Veneciji. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Centralne sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
Godina 1918.
Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Centralne sile počele su svoje efektive povlačiti s istočne na zapadnu frontu kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga.
Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike, nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru fronte. No Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Ljeti su saveznici počeli protuofenzivu koja je polako ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Savezničkim je snagama naglo porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
U rujnu su snage Antante izvršile proboj Solunske fronte i za nekoliko dana prisilile Bugarsku na kapitulaciju.
Nedugo zatim britanski proboj turskih linija u Siriji doveo je do kapitulacije Osmanskog Carstva.
Na talijanskom je bojištu, nakon neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije, talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske. Vojnici su odbili naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces koji će u roku od nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Nakon što je car Vilim II. abdicirao te je proglašena republikom, Njemačka je pristala na primirje 11. studenoga - dan koji se danas slavi kao praznik u mnogim državama. Na osnovi njega njemačka se vojska morala povući preko Rajne.
Bojišta
* Tamno zelena - Antanta
* Svijetlo zelena - kolonije, dominioni, teritoriji ili okupirani teritoriji Antante
* Tamno naračasta - Središnje sile
* Svijetlo narančasta - kolonije i okupirani teritorij Centralnih sila
*Siva - neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta otvoreno je u Africi, Bliskom istoku (kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan značaj za ishod rata.
- ISTOČNO BOJIŠTE: Godine 1915. Centralne sile počele su protunapad i fronta je probijena kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Centralne sile zauzele su teritorij Poljske, do crte Riga - Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da se ratuje protiv "slavenskog brata", za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su većina.
- TALIJANSKO BOJIŠTE: Austro-Ugarska imala je uspjehe zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti slavenskih vojnika i polovica njezine vojske ondje je ratovala. Austrougarska mornarica nije ubrzo napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju flotu.
- BALKANSKO BOJIŠTE: Godine 1915. Srbija poražena je nakon nekoliko neuspjelih velenapada zbog iznimne srpske motiviranosti, zbog lošega vrhovnog zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su čekali da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku krenuli i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije povukla se na otok Krf. Poražena je i Rumunjska, tek što se priključila u rat na strani Antante. Godine 1915. Velika Britanija i Francuska te australski i novozelandski vojnici u njihovoj službi izvršile su desant na Galipolje kako bi osvojile tjesnace Bospor i Dardanele. Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha Francuzi i Britanci iskrcali su se u grčkoj luci Solunu i otvorili novo, Solunsko bojište, gdje su odnijeli pobjedu.
- ZAPADNO BOJIŠTE: Godine 1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila se bitka kod Verduna gdje je poginulo više od pola milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje položaje i krenuli u napad na rijeci Sommi.
- RAT NA MORU: Antanta je pomoću britanske mornarice pomorski blokirala Njemačku. Njemačka mornarica namamila je britansku u svibnju 1916. u tjesnac Skagerrak kod Jyllanda gdje je malobrojnija njemačka mornarica nanijela velike gubitke engleskoj mornarici. Nakon te bitke nije više bilo velikih pomorskih bitaka.
Vojna tehnika
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i dalekometni topovi te automatske puške bili su primljeni svuda. Tenkove su prvi primijenili Britanci u bitci na rijeci Sommi, a 1917. u bitci kod Cambraija slomili su njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila strašno oružje, torpeda, gotovo su paralizirale plovidbu morima.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku vojnika Antante. Godine 1915. koristili su klor, a poslije iperit. Često su od plina stradale i njihove vlastite trupe.
Austro-Ugarska koristila je bojne otrove kada je Italija nadirala početkom rata i kad je prijetio proboj bojišnice kod Trsta.
Ulazak SAD u sukob i kraj rata
SAD je u početku rata bio neutralan, što je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru, gdje su potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana 6. travnja 1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila na istočnom bojištu. Boljševici su pregovarali s Nijemcima i u ožujku 1918. potpisan je mir u Brest-Litovsku.
Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika počeo je u kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzele su turske posjede, a Bugarska je poražena. Austrougarska vojska raspala se zajedno s Carstvom, koje je prestalo postojati u studenome 1918.
Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. Kapitulacija je potpisana u želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara Vilima II.
Žrtve Prvog svjetskog rata[8]
Vojska Antante 36%
Civili Antante 20%
Vojska Trojnog Saveza 22%
Civili Trojnog Saveza 22%
Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj žrtava po savezima i sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći na ovom člaku.
| Antanta | Populacija (u milijunima) |
Vojne smrti | Civilne smrti | Ukupno | Ozlijeđeni |
|---|---|---|---|---|---|
| Istočna Afrika | Vidi fusnotu | ||||
 Australija
|
4,5 | 61.928 | 61.928 | 152.171 | |
 Belgija
|
7,4 | 58.637 | 62.000 | 120.637 | 44.686 |
 Kanada
|
7,2 | 64.944 | 2.000 | 66.944 | 149.732 |
 Francuska
|
39,6 | 1.397.800 | 300.000 | 1.697.800 | 4.266.000 |
 Kraljevina Grčka
|
4,8 | 26.000 | 150.000 | 176.000 | 21.000 |
 Indija
|
315,1 | 74.187 | 74.187 | 69.214 | |
 Kraljevina Italija
|
35,6 | 651.000 | 589.000 | 1.240.000 | 953.886 |
 Japan
|
53,6 | 415 | 415 | 907 | |
 Luksemburg
|
0,3 | Vidi fusnotu | |||
 Kraljevina Crna Gora
|
0,5 | 3.000 | 3.000 | 10.000 | |
 Novi Zeland
|
1,1 | 18.050 | 18.050 | 41.317 | |
 Newfoundland
|
0,2 | 1.204 | 1.204 | 2.314 | |
 Portugal
|
6,0 | 7.222 | 82.000 | 89.222 | 13.751 |
 Rumunjska
|
7,5 | 250.000 | 430.000 | 680.000 | 120.000 |
 Rusko Carstvo
|
158,9 | 1.811.000 | 1.500.000 | 3.311.000 | 4.950.000 |
 Kraljevina Srbija
|
4,5 | 275.000 | 450.000 | 725.000 | 133.148 |
 Južna Afrika
|
6,0 | 9.463 | 9.463 | 12.029 | |
 Ujedinjeno Kraljevstvo
|
45,4 | 885.138 | 109.000 | 994.138 | 1.663.435 |
 SAD
|
92,0 | 116.708 | 757 | 117.465 | 205.690 |
| Ukupno (Antanta) | 790,2 | 5.711.696 | 3.674.757 | 9.386.453 | 12.809.280 |
| Središnje sile | Populacija (u milijunima) |
Vojne smrti | Civilne smrti | Ukupno | Ozlijeđeni |
 Austro-Ugarska
|
51,4 | 1.100.000 | 467.000 | 1.567.000 | 3.620.000 |
 Bugarsko Carstvo
|
5,5 | 87.500 | 100.000 | 187.500 | 152.390 |
 Njemačko Carstvo
|
64,9 | 2.050.897 | 426.000 | 2.476.897 | 4.247.143 |
 Otomansko Carstvo
|
21,3 | 771.844 | 2.150.000 | 2.921.844 | 400.000 |
| Ukupno (Središnje sile) | 143,1 | 4.010.241 | 3.143.000 | 7.153.241 | 8.419.533 |
| Neutralne zemlje | |||||
 Danska
|
2,7 | 722 | 722 | ||
 Norveška
|
2,4 | 1.892 | 1.892 | ||
 Švedska
|
5,6 | - | 877 | 877 | |
| Sveukupno | 944,0 | 9.721.937 | 6.821.248 | 16.543.185 | 21.228.813 |
Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene
U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 miljuna ljudi, a više od 21 miljun ih je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna života.
Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando.
Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak dobio ime Versajski poredak.
Povezano
- Harry Patch, poslednji vojnik Prvog svjetskog rata
Bilješke
- ↑ 1,0 1,1 Evans, David. Obrazuj se, Prvi svjetski rat, Hodder Arnold, 2004.str.188
- ↑ „Žrtve I. svjetskog rata”.
- ↑ „Versajski ugovor i njegove posljedice”.
- ↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in European History, The making of Europe, Oxford: Blackwell, ISBN 0-631-18939-4
- ↑ 5,0 5,1 Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare, 1914-18 : the live and let live system, London: Pan, ISBN 0-330-48068-5
- ↑ Žan-Žak Mari i Pavluško Imširović – Predgovor srpskohrvatskom izdanju knjige „Trockizam i trockisti“. Polinom, Beograd 2011.
- ↑ http://novaonline.nvcc.edu/eli/evans/his242/Documents/Durnovo.pdf
- ↑ World War I casualties - članak na engleskoj Wikipediji s izvorima za brojke
Vanjske veze
- Hrvatski vojnik - Internet izdanje Arhivirano 2011-05-22 na Wayback Machine-u Pješačko naoružanje zaraćenih država tijekom I. svjetskog rata: Italijansko oružje
- Fotografije učesnika, dnevnika, dokumenata, ordenja, pisama i spomenica učesnika rata iz Srbije
| ||||||||||||||
