Félix Houphouët-Boigny

Félix Houphouët-Boigny
	;
1. Predsjednik Obale Bjelokosti
	Mandat; 3. studenog 1960. – 7. prosinca 1993.
Nasljednik	Henri Konan Bédié
Premijer Obale Bjelokosti
	Mandat; 7. kolovoza 1960. – 27. studenog 1960.
Prethodnik	pozicija stvorena
Nasljednik	pozicija ukinuta
Rođenje	18. listopada 1905.; Yamoussoukro, Obala Bjelokosti; (tada N'Gokro, Francuska Zapadna Afrika)
Smrt	7. prosinca 1993.; Yamoussoukro, Obala Bjelokosti
Politička stranka	PDCI-RDA
Supružnik	Kady Racine Sow; Marie-Thérèse Houphouët-Boigny
Zanimanje	liječnik, političar
Vjera	katolicizam

Félix Houphouët-Boigny (Yamoussoukro, 18. listopada 1905. - Yamoussoukro, 7. prosinca 1993.), odmilja znan kao Papa Houphouët i Le Vieux, bio je prvi predsjednik Obale Bjelokosti i jedan od pionira i predvodnika dekolonizacije Afrike. Isprva je radio kao seoski upravitelj, liječnik, upravitelj imanja, sindikalac, da bi ubrzo postao član Parlamenta Republike Francuske, a kasnije je obnašao i ministarske funkcije u Vladi Francuske. Houphouët-Boigny je već od 1940-ih bio jedna od ključnih ličnosti u procesu dekolonizacije i razvoju Obale Bjelokosti, a tu je ulogu zadržao do svoje smrti 1993. godine.

Za vrijeme njegovog politički umjerenog mandata, Obaja Bjelokosti uspjela je ekonomski prosperirati. Ovaj uspjeh, inače rijetkost u osiromašenoj Zapadnoj Africi, bio je poznat kao "Čudo iz Obale Bjelokosti", a rezultat je pomnog planiranja, održavanja gospodarskih veza sa Zapadom (posebice Francuskom) i iskorištavanja bogatih resursa kave i kakaovca. Ipak, takva eksploatacija agrikulturalnih dobara dovela je, u jeku pada cijena kave i kakaovca tijekom 1980-ih, do određenih poteškoća.

Tijekom svog predsjedništva, Houphouët-Boigny je održavao čvrste veze s Francuskom, podržavajući tako politiku znanu kao Françafrique, a posebnu podršku imao je u Jacquesu Foccartu, glavnom savjetniku za Afriku u kabinetima predsjednika de Gaullea i Georgesa Pompidoua. Iako se borio protiv kolonijalizma, Houphouët-Boigny je kasnije sudjelovao u svrgavanju svojih kolega u susjednim zemljama. Tako je bio upleten u rušenju Kwamea Nkrumaha u Gani 1966. i Mathieua Kérékoua u Beninu 1977., a optužen je i za sudjelovanje u udaru koji je svrgnuo Thomasa Sankaru s vlasti u Burkini Faso 1987. godine. Houphouët-Boigny je također, što je isto bilo atipično za dekoloniziranu Afriku, održavao čvrstu antikomunističku politiku tako da je 1969. godine raskinuo odnose sa Sovjetskim Savezom koje je tek uspostavio 1967. te ih je ponovo uspostavio tek u veljači 1986., odbijao je priznati Narodnu Republiku Kinu sve do 1983. te je podržavao antikomunističku UNITA-u, koja je imala podršku SAD-a, tijekom građanskog rata u Angoli.

Na Zapadu, Houphouët-Boigny je uglavnom znan kao "Afrički mudrac" ili "Afrički starac". Na polju unutrašnje politike, Houphouët-Boigny je zaslužan za premještanje statusa glavnog grada iz Abidjana u rodni Yamoussoukro u kojem je, za cijenu od $300,000,000, dao izgraditi najveću crkvu na svijetu, baziliku Majke Božje Kraljice mira. U vrijeme svoje smrti, bio je afrički dužnosnik s najdužim mandatom u povijesti, te treći u svijetu, iza Fidela Castra u Kubi i Kim Il-sunga u Sjevernoj Koreji. Godine 1989., UNESCO je pokrenuo Nagradu za mir "Félix Houphouët-Boigny" zbog njegovog "čuvanja, održavanja i zahtijevanja mira".

Tijekom 1990-ih se vodila borba za njegova nasljednika u kojoj je on podržao Henrija Konana Bédiéja, predsjednika Narodne skupštine, ispred premijera Alassanea Ouattare, koji je vodio zemlju dok se predsjednik liječio od raka u Francuskoj. Odluku o imenovanju nasljednika Houphouët-Boigny je odgađao nekoliko godina. U prosincu 1993., Houphouët-Boigny je bio na samrti zbog posljedica raka prostate te je hitno prevezen u Obalu Bjelokosti kako bi tamo i umro. Neko je vrijeme držan na aparatima kako bi dogovorio uvjete nasljeđivanja, a onda je, uz pristanak obitelji, skinut s aparata, 7. prosinca 1993. u 6:35. Za sobom nije ostavio nikakvu pisanu oporuku tako da u se njegovi nasljednici borili kako bi dobili dio njegove imovine, tvrdeći kako ona ne pripada državi.

Ipak, stabilnost Obale Bjelokosti opadala je nakon njegove smrti. U periodu od 1994. do 2002. došlo je do nekoliko državnih udara, pada valute i recesije, a 2002. i do građanskog rata.