Nikita Mihalkov
| Nikita Mihalkov | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 21. 10. 1945. Moskva, Ruska SFSR, SSSR |
| Profesionalne informacije | |
| Zanimanje | filmski autor i glumac |
| Znamenita djela | |
Nikita Sergejevič Mihalkov (rus. Никита Сергеевич Михалков; rođen 21. oktobra 1945. godine u Moskvi) je jedan od najpoznatijih ruskih filmskih autora i glumaca.
Mihalkov je rođen u uglednoj umjetničkoj porodici. Njegov pradjed bio je carski upravnik Jaroslavlja, čija je majka bila princeza iz porodice Galicin (rus. Голицыны). Nikitin otac, Sergej Mihalkov, je najpoznatiji kao pisac dječje literature i autor teksta himne Sovjetskog Saveza i teksta himne Rusije. Nikita majka, pjesnikinja Natalija Petrovna Končalovski, ćerka je avangardnog umjetnika Pjetra Končalovskog i unuka još jednog izvanrednog slikara Vasilija Surikova. Nikitin stariji brat je filmski radnik Andrej Končalovski, poznat po svojoj saradnji sa Andrejom Tarkovskim i svojim holivudskim akcionim filmovima, kao što je Runaway Train.
Mihalkov je učio glumu u dječjem studiju Moskovskog umjetničkog teatra i kasnije u Šukinovoj školi Vahtangovog pozorišta. Još kao student pojavio se u filmu Đorđa Danelija Я шагаю по Москве (1964.) и филму његовог брата Андреја Кончаловског Дворянское гнездо (1969.). Bio je na putu da postane zvijezda Sovjetskog pozorišta i bioskopa.
Uz nastavak glumačke karijere, upisao se u Svesovjetski državni institut kinematografije (sada poznat kao Gerasimov institut kinematografije), gdje je studirao režiju kod Mihaila Roma, koji je bio profesor i njegovom bratu i Andreju Tarkovskom. Režirao je svoj prvi kratki film 1968. године ... А я уезжаю домой, i svoj diplomski С покойный день в конце войны 1970. godine. Mihalkov se pojavio, kao glumac, u preko dvadeset filmova, uključujući film svog brata Ujka Vanja (1972), prije nego se pojavio kao koscenarista, režiser i glumac u svom prvom većem ostvarenju Свой среди чужих, чужой среди своих iz 1974. godine, „crvenom vesternu“ smještenom u period posle građanskog rata u Rusiji.
Mihalkov je stekao međunarodnu reputaciju svojim drugim ostvarenjem Раба любви (1976). Smješten u 1917. godinu, film prati pokušaje filmske ekipe da snimi nijemu melodramu u odmaralištu dok su okruženi Revolucijom. Film, baziran na posljednjim danima zvijezde nijemog filma Vere Holodnaje, bio je visoko rangiran nakon izdavanja u SAD.
Mihalkov sljedeći film, Неоконченная пьеса для механического пианино (1977. godina) je njegova adaptacija Čehovog ranog dijela Platonov, i osvojio je prvu nagradu na Filmskom festivalu u San Sabestijanu. U 1978. godini, dok je glumio u bratovljevom epskom filmu Sibiriada, režirao je i film Pet večeri (Пять вечеров), ljubavnu priču o paru rastavljenom zbog Drugog svjetskog rata, koji se sreće poslije osamnaest godina. Njegov sledeći film Oblomov, sa Olekom Tabakovim u glavnoj ulozi, baziran je na klasičnoj noveli Ivana Gončareva o mladom lijenom plemiću koji odbija da ustane iz kreveta. Film Родня iz 1981. godine je komedija o provincijalki u Moskvi koja se bavi komplikovanim odnosima među njenom rodbinom. Без свидетелей, film iz 1983. godine, prati dug noćni razgovor između žene (glumi je Irina Kupčenko) i njenog bivšeg supruga (Mihail Uljanov) kada se slučajno zadese zaključani u sobi.
Početkom osamdesetih godina 20. stoljeća Mihalkoh je nastavio glumačku karijeru pojavivši se u filmovima Elrada Rizanova Вокзал для двоих (1982) i Жестокий романс (1985). U tom razdoblju pojavio se u ulozi Henrija Baskervila u sovjetskoj ekranizaciji Baskervilskog psa.
Glumio je i u mnogim svojim filmovima: Свой среди чужих, чужой среди своих, Раба любви, Неоконченная пьеса для механического пианино i Утомлённые солнцем (Варљиво сунце).
Kombinujući nekoliko kratkih Čehovljevih priča, 1987. godine režira film Oči čёrnыe, u kome glumi Marčelo Mastrojani kao starac koji priča priču o romansi koju je imao kada je bio mlađi, o ženi koju nikad nije mogao da zaboravi. Film je doživio uspjeh i bio je hvaljen, a Mastrojani je dobio nagradu za najboljeg glumca na Kanskom filmskom festivalu i nominovan je za Oskara za svoju ulogu.
Mihalkov sljedeći film Urga (1992. godina), smješten je u malo poznati svijet Mongola koji žive na granici Rusije i Kine, osvojio je Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji i bio je nominovan za Oskara za najbolji strani film. Mihalkov film Анна: от 6 до 18 (1993. godina) dokumentuje odrastanje njegove kćerke Ane, od djetinjstva do zrelosti.
Mihalkov najpoznatiji film do danas Утомлённые солнцем (Varljivo sunce) iz 1994. godine, obrađuje napetu atmosferu za vrijeme Staljinovih čistki. Film je dobio Glavnu nagradu na Kanskom festivalu i Oskara za najbolji strani film, kao i još drugih nagrada. Do 2000. godine, Varljivo sunce je bio film sa najvećom zaradom koji je snimljen u istočnoj Evropi.
U maju 2016. godine dobio je orden Svetog despota Stefana Lazarevića od Srpske pravoslavne crkve.[1]
Mihalkov je iskoristio dobre kritike i finansijski trijumf filma Varljivo sunce, da sklopi budžet od 25 miliona dolara za svoj epski poduhvat, film Sibirski berberin (Сибирский цирюльник) iz 1998. godine. U ovom filmu, koji je otvorio Kanski filmski festival 1998. godine, u glavnim ulogama se pojavljuju Džulija Ormond i Oleg Menjšikov (čest glumac u Mihalkovim filmovima), dok se reditelj pojavljuje u ulozi cara Aleksandra Trećeg.
Film je osvojio Rusku državnu nagradu i proširio je tračeve o Mihalkovim predsjedničkim ambicijama. Režiser je, naprotiv, odabrao da upravlja ruskom filmskog industrijom. Uprkos velikoj opoziciji od strane rivalskih režisera, izabran je za predsjednika Ruskog društva kinematografa i rukovodi Moskovskim filmskim festivalom od 2000. godine. Ustanovio je i nagradu Ruske akademije Zlatni orao, kao suprotnost Nika nagradi.
2005. godine Mihalkov je nastavio svoju glumačku karijeru, glumeći u tri nova filma: Статский советник, Жмурки, Persona non grata. Sljedeće godine glumio je u filmu Мне не больно.
2007. godine režira film „12“, koji je 2008. godine dobio nagradu publike na festivalu u Karlovim Varima, a iste godine je bio nominovan za nagradu Oskar, u kategoriji film godine van engleskog govornog područja, dok je 2007. godine bio nominovan za Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu.
Nastavak filma „Varljivo sunce“, „Egzodus: Varljivo sunce 2“ (Утомлённые солнцем 2: Предстояние), režira 2010. godine. Od samog pojavljivanja film izaziva značajne reakcije filmske i društvene javnosti, a na zapadu ga kritičari prozivaju proputinovskim i prostaljinovskim filmom.
Posetio je Beograd gde je 3. oktobra 2014. u Sava centru bila svetska premijera njegovog filma Sunčanica.[2][3]
_12.jpg)
Mihalkov privatni život šarolik je kao i njegova filmska karijera.
Njegova prva žena bila je slavna ruska glumica Anastasija Vertinskaja, kojom se oženio 6. marta 1967. godine. Iz ovog braka ima sina Stepana Mihalkova, rođenog septembra 1966. godine.
Sa svojom drugom ženom, bivšom manekenkom Tatjanom ima sina Artema (rođenog decembra 1975. godine) i kćerke Anu (rođena 1974. godine) i Nađu (rođenu septembra 1986. godine).
- ↑ „Orden Svetog despota Stefana Nikiti Mihalkovu (SPC, 14. maj 2016)”. Arhivirano iz originala na datum 2016-09-20. Pristupljeno 2018-06-17.
- ↑ Mihalkov obišao ruske spomenike u Beogradu („Večernje novosti“, 3. oktobar 2014)
- ↑ Prepuni Sava centar na nogama pozdravio Mihalkova („Večernje novosti“, 3. oktobar 2014)
