Boris Jeljcin
| Boris Jeljcin Бори́с Никола́евич Е́льцин | |
|---|---|
_(cropped).jpg) | |
| Predsjednik Rusije | |
| Vrijeme na dužnosti 10. juli 1991 – 31. decembar 1999. | |
| Prethodnik | - |
| Nasljednik | Vladimir Putin |
| Predsjednik Prezidija Vrhovnog Sovjeta RSFSR | |
| Vrijeme na dužnosti 29. maj 1990 – 10. juli 1991. | |
| Prethodnik | Vitalij Vorotnikov |
| Nasljednik | Ruslan Hasbulatov (v.d.) |
| Lični podaci | |
| Rođenje | Boris Nikolajevič Jeljcin 1. februar 1931. Jekaterinburg, SSSR |
| Smrt | 23. april 2007 (76 godina) Moskva |
| Nacionalnost | Rus |
| Politička stranka | nezavisan do 1990. Komunistička partija SSSR-a |
| Supružnik | Naina Jeljcina |
| Djeca | Tatjana i Elena |
| Obrazovanje | Politehnički univerzitet Ural Kirov |
| Vjera | Ruska pravoslavna crkva |
| Potpis |  |
Boris Jeljcin (ruski: Бори́с Никола́евич Е́льцин; 1. februar 1931 – 23. april 2007) bio je sovjetski i ruski političar. Jeljcin je bio prvi demokratski izabran predsjednik Rusije u njenoj historiji.[1]
Djetinjstvo i školovanje
[uredi | uredi izvor]Rodio se u siromašnim okolnostima u selu Butka, Jekaterinburg (nekadašnji Sverdlovsk). Zbog neimaštine cijela porodica napušta selo i ide u grad, otac nalazi posao kao građevinski radnik. Jeljcin upisuje građevinarstvo 1955. na politehničkom univerzitetu Ural Kirov. Nakon diplomiranja zapošljava se u preduzeću Jušgojstroj gdje vodi građevinsku administraciju. U 1956. ženi Anastazju Josifovnu Girinu, s kojom ima dvije kćerke. 1961. ulazi kao član komunističke partije Sovjetskog Saveza. Napušta Jušgojstroj i 1963. radi u stambeno građevinskom kombinatu u Jekaterinburgu. [1]
Politički rad
[uredi | uredi izvor]Od 1968. bavi se politikom. 1976. postaje Prvi sekretar oblasnog komiteta a time i član Vojnog savjeta uralskog okruga. Između 1979. i 1984. radi kao član stalne komisije za poštu, prevoz i komunikacije. U 1981. postaje član Centralnog komiteta (CKSU). U aprilu 1984. radi kao sekretar Mihaela Gorbačova u Moskvi. Tu obavlja do jula 1984. funkciju vođe građevinskog odjeljenja CKSU. U decembru 1984. postaje šef partije s zadatkom da suzbije korupciju i smanji birokratiju. Jeljcinova popularnost raste nakon što je objelodanio propuste vladajućih sovjetskih elita.[1]
Prvi konflikt s Gorbačovom
[uredi | uredi izvor]Na 27. sjednici Komunističke partije Jeljcin drži govor gdje kritikuje Gorbačovov način upravljanja tražeći radikalniju i bezkompromisnu obnovu centralnog aparata. 11. novembra 1987. Jelcin daje ostavku zbog "grubih nedostaka vođenja". Dana 18. februara 1988. izabran je kao kandidat politbiroa. Dobija mjesto Prvog zamjenika predsjedavajućeg građevinskog komiteta. U maju iste godine daje intervju BBC-u gdje traži ostavku Jegora K. Ligašova, člana politbiroa, nazivajući ga kočnicom za reforme. 25. marta 1989. Jeljcin dobija 89 posto glasova u prvom biračkom okrugu (Moskva). Postaje u maju iste godine član Sovjetskog nadvrha i vodi u parlamentu komitet za građevinstvo i arhitekturu. Napada opet Gorbačova kritikujući da ima previše ovlaštenja. 12 jula na 28. sjednici komunističke partije najavljuje izlazak iz nje. Donosi odluku ukidanja svih privilegija za vodeće kadrove. U Njemačkoj se objavljuju njegove bilješke.[1]
Prvi direktni mandat za predsjednika Rusije
[uredi | uredi izvor]12. juna 1991. Jeljcin postaje prvi direktno izabrani predsjednik republike Rusije. Protivnici reformi pokušavaju 19. augusta 1991. vojni udar u svrhu uklanjanja Mihaela Gorbačova, no otpor sovjetskog naroda i Jeljcinova podrška to onemogućavaju. Nakon ovog događaja Jeljcin postaje još popularniji.[1]
Raspad SSSR-a
[uredi | uredi izvor]8. decembra 1991. Rusija, Ukrajina i Bjelorusija potpisuju sporazum o osnivanju Saveza nezavisnih država, par dana kasnije pristupa još osam bivših sovjetskih republika. 17 decembra 1991. Boris Jeljcin i Mihail Gorbačov zvanično ukidaju SSSR. 25. decembra 1991. Gorbačov daje ostavku i predaje Jeljcinu, kao predsjedniku Rusije, komandu nad strateškim nuklearnom arsenalom. Evropska Zajednica i SAD priznaju Rusiju kao pravnog nasljednika SSSR-a.[1]
Ruska federacija
[uredi | uredi izvor]
1. maja 1992. u Moskvi demonstrira oko 50.000 nacionalista i komunista protiv Jeljcinovih reformi. 24 juna 1992. Jeljcin i predsjednik Georgije Eduard Ševarnadze potpisuju prekid vatre. Sukobi u Georgiji su nastali zbog pokušaja Južne Osetije da se otcijepi i pridruži Rusiji. Jeljcin i američki predsjednik George Bush 3. januara 1993. potpisuju START II (eng. Strategic Arms Reduction Talks) sporazum za smanjivanje broja nuklearnih bojnih glava. 23. oktobra 1995. Bill Clinton i Boris Jeljcin potpisuju sporazum o učešću ruske vojske u sastavu UN-snaga u BiH. 7. decembra 1998. Jeljcin posreduje u pregovorima s Slobodanom Miloševićem odbijajući prisustvo NATO-a na Kosovu i sankcija protiv Srbije.[1]
Uspon Vladimira Putina
[uredi | uredi izvor]9. augusta 1999. Jeljcin predlaže Vladimira Putina, dotadašnjeg šefa FSB-a, za šefa vlade. 16. augusta 1999. Putin postaje predsjednik ruskog parlamenta (DUMA). Nakon oboljenja od bronhitisa i sve rjeđih javnih nastupa Jeljcin predlaže Putina za nasljednika.[1]
Smrt
[uredi | uredi izvor]Boris Jeljcin umire 23. aprila 2007. u Moskvi od insuficijencije srca.[1]
Nagrade
[uredi | uredi izvor]Predsjednica Letonije Vaira Vike-Freiberga dodjeljuje mu 2006. najvišu nagradu te zemlje za historijsku ulogu u oslobađanju Letonije.[1]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
Boris Jeljcin na Wikimedia Commonsu
 | ||
