Prijeđi na sadržaj

Jezidi

Izvor: Wikipedija
Inačica 2774936 od 28. siječnja 2011. u 13:39 koju je unio WikitanvirBot (razgovor | doprinosi) (r2.7.1) (robot Dodaje: ca:Yazidi)
Jesidi
Datoteka:Melek taus.png
Malak Taus („Paunov anđeo“), simbol religije jesida
Ukupno pripadnika
200-300 tisuća[1]
Važnija područja naseljavanja
Nepoznata kratica »I« Irak 50-150 tisuća[1]
Nepoznata kratica »A« Armenija 40.620[2]
Nepoznata kratica »N« Njemačka 40.000[1]
Nepoznata kratica »R« Rusija 31.273[3]
Nepoznata kratica »S« Sirija 15.000[1]
Nepoznata kratica »G« Gruzija 5000[1]
Jezik
Kurdski jezik
(kurmandžisorani)
Povezane etničke skupine
Kurdi

Jesidi[4] (kur. ئێزیدی - Êzidî; na hrv. i - azidi, izdi, jazidi, jezidi, zedi) su kurdska etnoreligijska skupina iz Iraka koju karakterizira pripadnost specifičnoj heterodoksnoj religiji odnosno sljedbi.

Korijeni

Heterodoksna religija jesida oblikovala se u prvoj polovici 2. tisućljeća podno obronaka Zagrosa i na sjeveru Mezopotamije, a njeni su korijeni vrlo složeni: sufijski utjecaj i slikovita simbolika može se prepoznati u religijskom rječniku (posebno u terminologiji njihove ezoterične literature), no većina njihove mitologije i kozmogonije je neislamska tj. pripada drevnim iranskim religijama[1] poput zoroastrizma, manihejstva, mazdakizma i mitraizma. Iako je stvarana u isto vrijeme i na istim temeljima (sufizam i staroiranska tradicija) kao i alevitska religija, jesidska se ne svrstava u niti jedan ogranak islama već kao specifična monoteistička religija odnosno sljedba.

Vjerovanja

Jesidi vjeruju u jednog Boga kao stvaratelja svijeta na koji je poslao sedam uzvišenih bića ili anđela (haft serr; „sedam zagonetki“) da ga čuvaju, a njihov vođa je Malak Taus („Paunov anđeo“)[1]. Njega su muslimani često poistovjećivali sa Sotonom zbog čega su jesidi progonjeni od svog postanka, posebice u doba Osmanskog Carstva kada su prisilno preobraćivani na hanafijsku školu sunitskog islama[5].

Običaji

Jesidski obredi inicijacije novorođenčadi uključuju[6]:

Vjerska literatura

Jesidska religijska tradicija uglavnom se prenosila oralnom predajom na kurmandžiju (sjevernokurdskom jeziku)[1], dok je autentičnost njihovih svetih tekstova „Crne knjige“ (Mašafa Reš) i „Knjige otkrivenja“ (Kiteba Jelva) tiskanih počekom 20. stoljeća krajnje upitna budući da ih nisu pisali jesidi već stranci[1].

Galerija

Poveznice

Izvori

Citirana literatura

Tiskana stručna literatura:

  • (engl.) Hastings, James. 2003. Encyclopedia of Religion and Ethics Part 18. Kessinger Publishing. Whitefish, Montana. ISBN 0766136957CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • (hrv.) Klaić, Bratoljub. 1990. Rječnik stranih riječi. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. ISBN 86-401-0038-1

Stručna literatura s vanjskim poveznicama:

Organizacije i udruge:

Wikimedijski zajednički poslužitelj:

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Jesidi

Predložak:Link FA